Hodala je tiho, korakom koji nije remetio svijet. Kao da je pripadala nekom drugom vremenu, nekom drugom prostoru, onom u kojem se snovi i stvarnost ne sukobljavaju, nego se prepliću. Tlo pod njenim nogama bilo je prolazno, poput magle koja se raspršuje na suncu. Nije ga osvajala, nije ga tražila , samo je prolazila, ostavljajući iza sebe tišinu koja je govorila više od riječi.

Njena kosa, gusta i crna poput ponoći, vijorila je na vjetru. Bila je poput zastave nepoznate zemlje, tajnovite, neukrotive. Povremeno bi joj pramen prešao preko obraza, ali ona ga nije sklanjala. Pustila bi da je miluje, kao da je svijet nečujno dodiruje, priznaje njezino postojanje. Njezin osmijeh bio je neprimjetan, ne kao maska, već kao svjetlost koja postoji sama po sebi , ne traži, ne moli, ne objašnjava se.

U njezinim očima krio se čitav svijet. Duboke , nosile su priču o svjetlu koje je preživjelo tamu, o ljubavi koja nije imala potrebu dokazivati se riječima, o ranama koje su prestale boljeti jer su naučile kako biti dio nje. Pogledom je govorila ono što riječi nikada ne bi mogle , ali onaj koji je hodao kraj nje nije to vidio.

On je gledao, ali nije vidio. Slušao, ali nije čuo. Njegov svijet bio je ispunjen bukom, a njezin tišinom. On je mislio da je poznaje, ali nije znao čitati njezinu priču, jer ona nije bila napisana na papiru. Bila je zapisana u ritmu njezina disanja, u tišini između riječi koje nije izgovarala.

Dok je hodala, s crnom kosom što je obavijala zrak oko nje poput vela, nosila je u sebi nešto što je bilo jače od svakog tereta , snagu koja ne traži da bude prepoznata. Bila je poput rijeke koja pronalazi svoj put kroz kamen, neumoljiva, ali nenametljiva. Nije trebala nikoga da joj kaže kuda treba ići. Ona je već znala.

Nosila je bol, ali ta bol nije bila jača od svjetlosti u njoj. Nosila je prošlost, ali ona je nije vukla unazad. Svaki osmijeh, svaki pogled bio je poziv na vjeru , ne u nešto što dolazi, nego u ono što već jest. U snagu koja postoji u tišini.

I dok je hodala dalje, u noći koja je šaptala njezino ime, svemir je pripremao svoju nagradu. Ne zato što ju je tražila, nego zato što su duše poput nje stvorene ne da nose teret, već da postanu svjetlost. Da svijetle i u tišini. S osmijehom koji dolazi iz dubine duše i crnom kosom u kojoj se krije cijeli svemir, ona nije bila izgubljena. Ona je već bila na svom putu.

Matija Gerić