Hladnoća više ne dolazi samo s vjetrom što reže lice, niti s pahuljama koje padaju na puste ulice. Ne, ona sad dolazi iz pogleda što izbjegavaju jedan drugoga, iz tišine među riječima, iz ruku koje se ne pružaju. Kao da smo svi postali mrtvi, kao stara stabla koja stoje, sama i ogoljena, s korom otvrdlom od godina, bez lišća, bez života.

Vidim to u prolazu, u očima koje se gase, u osmijesima što više nisu topli. Kao da su svi zaključali svoja srca, u strahu pred zimom koja nikad ne prolazi. Da li smo se mi umorili od ljudi? Da li smo zaboravili grijati druge? Ne znam.

Ali sada, dok se zima približava, pitam se , nismo li postali hladniji od same zime? Kao da u sebi nosimo mraz koji nikad neće otići, teret tišine koji nikad neće popustiti.

Matija Gerić