Dajem ga. Predajem ga. Šaljem ga čim dalje, preko granica poznatog, na put bez odredišta. Kamo? Nije važno. Samo da ode, da ne bude ovdje, među rukama koje ne znaju njegovu težinu, među riječima koje mu nikada nisu pripadale. Moje srce više nije ovdje, a možda ga nikada nije ni bilo.

Kad odlazi, svijet ne drhti, nebo ne puca. Cesta se proteže jednako ravnodušna kao i uvijek. Ali u meni, tišina. Ne ona koja donosi mir, već ona koja nagovještava da nešto nedostaje, ali da to više nije moj problem. Sat na ruci zastaje, kazaljke trepere, kao da oklijevaju. "Jesi li siguran?" pita sat, ali ne očekuje odgovor. Vrijeme se ne obazire na putnike bez smjera. Ogrlica na vratu puca, sitan zvuk prekida zrak, kao znak, kao posljednji trag onoga što sam bio. Ali nitko ne obraća pažnju. Kao i uvijek.

Ovo srce, previše puta razočarano, sada odlazi samo. Šaljem ga daleko, daleko od ovih cesta koje su progutale moje korake, od pogleda koji su me učinili nevidljivim. Od riječi koje su zvučale kao pripadanje, a bile su samo odjek tišine koja me uvijek dočekivala na kraju dana.

Nekad sam bio prilagodljiv, pokušavao nositi tuđe boje, učiniti se potrebnim. Davao, davao, davao. I što sam dobio? Hladne prste sudbine na ramenu, vjetar u lice i prašinu pod noktima. Ali ne više. Ovo srce više nije na prodaju, nije ničije osim vlastito. I sada, kad ga šaljem, ne osjećam tugu. Ne osjećam ništa. Samo lakoću, onu vrstu praznine koja se ne ispunjava, već ostavlja prostor za nešto nepoznato.

A srce? Srce priča svoju priču. "Bojim se", šapuće dok putuje neznanim putem. "Naviklo sam se biti tu, čak i kad nisam bilo željeno." Ali ne osvrće se. "Možda me tamo negdje ipak netko prepozna."

Ne čekam više. Ne vjerujem u ništa što dolazi sa zakašnjenjem. Ne tražim ruke koje bi me pridržale. A tijelo? Tijelo osjeća promjenu. Prvo hladnoća, onaj trenutak prije nego što snijeg prekrije zemlju. Zatim lakoća, kao da gravitacija više ne vrijedi. Kao da sam konačno prohodao bez tereta koji sam toliko dugo nosio u grudima.

Šaljem srce dalje nego ikad prije, tamo gdje mu se nitko neće moći približiti. Možda će završiti na nekom nepostojećem mjestu, gdje vjetar ne nosi uspomene i gdje se ne postavljaju pitanja. Ovaj svijet je prehladan za one koji osjećaju. Previše puta sam bio loš trgovac, ali ovo srce više ne dam.

Ako postoji netko tko prevozi srca na bolje i nježnije mjesto, neka me upiše na listu. Karta u prvom redu, bez povratka. Jer srce koje previše puta padne na asfalt, jednom zauvijek nauči hodati samo.

I kad jednom ode… više se ne vraća. Ili možda ipak? Možda jednoga dana pokuca na moja vrata, ali neću ga prepoznati. Možda će stajati preda mnom, izmijenjeno, preobraženo, i pitati: "Zar me ne vidiš?" A ja ću šutjeti. Jer možda je bolje da ostane tajna. A tajne su najsigurnije kada ih nitko ne traži.

Matija Gerić