Ponekad toliko glasno tražimo odgovore da više ne čujemo vlastitu dušu.

Tražimo potvrdu od drugih ljudi, znakove iz svemira, objašnjenja za prošlost i sigurnost za budućnost. A pritom zaboravljamo da se neke od najvažnijih životnih spoznaja ne pojavljuju u buci, nego u tišini.

Tišina nije praznina. Ona je prostor u kojem napokon možemo susresti sami sebe, bez tuđih očekivanja, nametnutih uvjerenja i potrebe da neprestano nešto dokazujemo.

Kada usporimo, počinjemo primjećivati koliko nas toga svakodnevno udaljava od vlastitog unutarnjeg mira. Koliko energije trošimo na stvari koje ne možemo promijeniti, koliko često živimo u prošlosti i koliko se puta bojimo budućnosti koja se još nije ni dogodila.

Možda je upravo zato potrebno povremeno se povući, udahnuti i dopustiti mislima da se smire.

Ne moramo uvijek imati odgovor. Ne moramo razumjeti svaki događaj niti znati kamo nas vodi svaki novi početak.

Ponekad je dovoljno vjerovati sebi, prihvatiti sadašnji trenutak i napraviti sljedeći korak bez straha.

Mala duhovna vježba

Svaki dan odvojite deset minuta samo za sebe. Bez telefona, glazbe i vanjskih ometanja. Zatvorite oči, dišite polako i postavite si jedno pitanje:

Što mi moja nutrina već dugo pokušava reći, a ja ne želim čuti?

Nemojte tražiti savršen odgovor. Samo osluškujte.

Za kraj, zapamtite:

Ponekad ne trebamo novi znak, novu osobu ili novi početak. Ponekad trebamo samo malo tišine kako bismo ponovno pronašli ono što nikada nije ni napustilo nas — sebe.