Poruke u boci nisu samo glasnici, one su tragovi prstiju nagrizlih od soli, nespretno zapečaćeni pokušaji da se nešto sačuva, makar samo od zaborava. Listovi papira, sklupčani poput iskrivljenih krila kukaca, čekaju struju da ih povede prema nepoznatim obalama. Neke od njih nose jasno ispisanu adresu, kao strelice usmjerene prema svjetioniku. Druge su prepuštene moru, da ih izgrize i preradi, kao što vjetar nasumce slaže lišće na jesenjem pločniku.

Prsti stežu vrat boce. Nokti grebu po hladnoj staklenoj površini, nesvjesno, kao da pokušavaju ostaviti trag koji ni more neće moći izbrisati. Slani zrak se lijepi za usne, ostavljajući gorak okus na jeziku. Vjetar se uvlači pod kožu, čini je zategnutom, lomljivom. U tom trenutku, postoji samo jedna odluka, baciti bocu ili je zadržati, nositi dalje kao suvišni teret neizgovorenih riječi. Postoji ljepota u tom gubitku kontrole, u tom prepuštanju neizvjesnosti. Kao da ruke koje ispisuju riječi znaju da ih neće sve ruke htjeti primiti. Sudbina diše kroz pukotine, klizi između prstiju i ponekad se spotakne o vlastite valove.

U trenutku kada prsti puste bocu u vodu, događa se nešto nalik sitnom zločinu. More ju prihvaća, ali ne bezuvjetno. Krugovi se šire po površini, kao da se svijet privremeno premišlja hoće li ovu poruku uopće sačuvati.

More promatra bocu, promatra papir. Okreće ih, prevrće, ispituje kao dijete koje ne zna je li igračka ili zamka. Riječi su mu nevažne, ono razmišlja samo o tome može li progutati staklo bez da se poreže, može li papir namočiti dok se ne pretvori u nešto nalik morskoj travi. Nekad baci bocu na stijene, samo da vidi hoće li se razbiti. Nekad je ostavi ribama, nekad je vrati natrag, pljune na obalu poput bljutave hrane.

Ali more ne žuri. Dani se otapaju u plavičastim pjenama. Valovi su tihi glasnici vremena, no ponekad su i njegovi krvnici. Poruka lebdi između obala, ali tko kaže da će je dočekati ruke, a ne škrga ribe ili zahrđali trup potopljenog broda? Tinta će se možda razliti od soli, a uz potpis se zalijepiti borova iglica. Boca će se možda razbiti o stijenu, a riječi pomiješati s pijeskom i postati nerazumljive, čekajući nekog tko će ih znati čitati kroz pukotine.

Boca će možda završiti u rukama nekoga tko razumije šapat između redaka. Netko će je podići s obale kao što se podiže slučajno pronađena školjka, s divljenjem, ali i s oprezom, jer neke školjke još uvijek nose oštrinu lomljenih rubova.

Ili će stići do samotnog prozora u noći. Netko će je pronaći i, umjesto da je brižno otvori, polako zapaliti papir iznutra, gledajući kako se riječi povijaju u dimu. Pismo će možda ostaviti po strani i zaboraviti na njega, ali jednog dana, kada se kiša slije niz staklo u istom ritmu kao suze koje nije želio pustiti, otvorit će ga opet. Ruke će zadrhtati, ali neće znati zašto. Hoće li razumjeti? Hoće li pogrešno pročitati vlastiti potpis i pomisliti da je pismo napisao netko drugi?

Tako je i s riječima koje upućujemo drugima. Ne pronalaze uvijek svoje mjesto u trenutku kada su izgovorene. Ponekad ih netko čuje, ali ih ne prihvati, ponekad ih odbaci s gađenjem, a tek kasnije shvati da su bile istinite. No, riječi imaju svoje struje, svoje putanje. Kao poruke u boci, čekaju trenutak kada će pronaći pravu obalu.

Jer neke riječi nisu odmah spremne da budu shvaćene, kao što ni svaka boca ne ispliva na prvu obalu.

Svijet nije nikakvo mjesto susreta. Svijet je more što lomi valove, a u njegovim dubinama titraju potopljene sudbine, gdje se povremeno zakači komad srca i ostane titrati na vjetru, poput odbačenog papira zapetljanog u zahrđalu ogradu.

Matija Gerić