U svijetu gdje se snaga mjeri hladnoćom srca, moje emocije su postale moj najdragocjeniji teret. Svakodnevno gledam kako ljudi skrivaju osmijehe iza neprobojnih maski, guše najiskrenije trenutke sreće, sve iz straha da ne budu označeni kao slabi.

Ali ja? Ja nosim svoje srce kao otvorenu knjigu, stranice ispisane suzama i osmjesima, tugama i nadama. Svaki moj uzdah, svaki treptaj, odjekuje mojim svijetom poput šapata vjetra kroz puste krošnje, dok drugi zatvaraju prozore svojih duša.

Ponekad se pitam, jesam li zaista hrabar ili samo glumim uloge koje mi svijet dodjeljuje? Gledam te nevidljive zidove koje gradimo oko sebe, zidove koji ne puštaju ni toplinu, ni hladnoću, ni bol, ni radost. Oni koji ih podižu postaju poput statua, hladni i čvrsti, ali isprazni iznutra, poput suhe zemlje koja ne pamti kišu.

A ja biram da moje srce bude kao divlja rijeka. Ponekad nosi oluje, ali uvijek teče, uvijek živi. Ne bojim se da me potope vlastite emocije, jer tek kad tečem kroz njih, postajem istinski živ.

Ipak, dok me vjetrovi tuge povremeno udaraju, u tom istom trenutku, ja se borim s vlastitim strahom. Strahom da ću izgubiti sebe, da ću se zauvijek izgubiti u moru svojih osjećaja. Ponekad se čini kao da stojim na rubu ponora, s emocionalnim valovima koji prijete da me zagrnu. Ako je sramota plakati kad duša vapi... neka me bude sramota. Ako je sramota voljeti toliko duboko da me svaka rana peče do kosti... neka me bude sramota. Jer, što je život bez te topline, bez onih trenutaka kad mi srce zadrhti?

Oni što biraju zidove, ostaju nepomični, daleki. A ja? Izabirem da me obavijaju osjećaji kao topli šal u hladnoj noći. Izabirem miris svježeg zraka dok se spušta mrak. U toj tišini, osjećam kako se borim s vlastitim slabostima, a unatoč tome, odlučujem se otvoriti svijetu. I ako je sramota osjećati, onda neka me bude sramota.

U tišini noći, dok svijet spava, moje srce šapuće tajne zvijezdama. Svaka suza je kap oceana, svaki osmijeh zraka sunca. A ja? Ja sam sve to i ništa od toga. Plešem na granici između svjetova, stopljen s beskrajem emocija koje me nose poput vala u noć...

Matija Gerić