Ovih noći na crnom platnu svemira, Mjesec i Venera vode ples strasti, zavodljiv i neumoljiv, kao dvoje izgubljenih koji su konačno pronašli put jedno do drugoga. Njihov susret nije puka slučajnost; to je neizbježnost koja je godina ležala u tami, čekajući trenutak da eksplodira u svjetlosti. Oni ne plešu zbog gledatelja, već zbog čežnje koja ih razdire, svjetlost koja im je odjeća, istovremeno ih razgolićuje pred svemirom. Tama im nije neprijatelj, već saveznik, platno na kojem ostavljaju tragove svoga dodira.

Mjesec lebdi poput samotnog vladara noći, njegov srebrni sjaj lomi tamu, ali ne razdire je , miluje je, poput ljubavnika koji se boji da će pregrubi pokret slomiti iluziju. Njegovo lice, ponekad skriveno pod plaštom oblaka, sija kao starac što nosi u očima priče koje nikada neće biti ispričane. A Venera... Venera je plamen koji se ne može ugasiti, ona dolazi s gracioznošću zvijezde koja ne zna za pad. Njena svjetlost, zlatna i neodoljiva, vuče Mjesec kao što more vuče obalu, nezaustavljivo.

Kao dva srca koja su kroz vječnost tražila ritam, sada kruže jedno oko drugoga, u igri koju razum ne može objasniti. Njihovi pogledi se sijeku poput mačeva, ostavljajući iskre koje se pretvaraju u zvijezde padalice. Noć se povija pod težinom njihove tišine, kao da i sama želi slušati taj šapat nebeskih ljubavnika.

U tom trenutku, svemirska prašina postaje zlato, nebo postaje ogledalo, a Zemlja , nijemi svjedok koji ne trepće, bojeći se da će jedan treptaj rastjerati čaroliju. Ljudi, postajući djeca neba, dižu poglede u strahopoštovanju, svjesni da su svjedoci tajne koja nije stvorena za smrtne oči.

Ovaj ples Mjeseca i Venere nije samo igra svjetlosti u tami; to je dokaz da ljubav nadilazi sve granice, prkosi udaljenostima i godinama. To je podsjetnik da i u najdubljoj noći, svjetlost se vraća, a srce uvijek pronađe svoj odraz na nebu.

Matija Gerić