Ukrašavamo drvo jajima, i nadamo se početku nečega novoga. Lijepoga.

Zrak miriše na vlagu i pepeo stare zime. Ne vidi se, ali se osjeti , u zemlji koja se još drži snova, u lišću koje nije ni izraslo, a već zna gdje treba biti.

U tišini jutra čuje se prvo pucketanje. Negdje iz dubine kore, drvo raste. Ne naglo, ne vidljivo , ali u sebi. I kao da šapće, vrijeme je.

Na grane vješamo jaja. Jedno po jedno. Neka su glatka i svijetla poput kamenčića u potoku, neka isprana bojom, kao da su preživjela nešto. I jesu. Svako je komadić onog što nosimo sa sobom, ali više ne želimo nositi sami.

Ono s crvenom prugom koja se zavija poput rijeke kroz planinu postavljam na najnižu granu. Pod prstima osjećam svaku njegovu neravninu, kao zemljovid nekog puta koji još nisam prešao.

Nad glavom, ptice još ne pjevaju punim glasom. Samo kratak zvižduk, pa pauza. Kao da i one čekaju. Kao da i njih zanima što će ovo drvo postati.

Jedno napuklo jaje objesim blizu vrha. Kroz pukotinu se nazire sloj boje koji više ne drži. I baš tu, u toj nesavršenosti, zatreperi nešto važno. Kao kad riba kratko odskoči iz vode , samo tren, ali zauvijek ostane u pamćenju.

Vjetar se diže. Ne snažno, već onako kako se netko približi kad ne želi preplašiti. Nosi miris dima iz daleke kuće i svježinu jutarnje trave. I kad dotakne jaja, ona se zanjišu tek toliko da znamo , još su tu. Još se drže.

To nije običan ukras. To je predosjećaj. Kao kad pogledaš prema horizontu i ne vidiš ništa novo, ali ti tijelo zna , nešto se mijenja. Dolazi.

Ukrašavamo drvo jajima i ne znamo što će biti. Ali osjećamo, pod prstima, u mirisu zraka, u zvuku između dva ptičja glasa. Ova tišina nosi obećanje. Ne veliko. Samo jedno, da će biti bolje. Ili barem ,drugačije.

I gledamo drvo.

I da vjerujemo.

Matija Gerić