Jesen je doba kada istine postaju teže, kao da se svaka kap kiše pretvori u uspomenu koju nosimo u sebi. Dok zrak miriše na pekmez i rakiju, krošnje polako odustaju od života, baš kao što mi ponekad odustajemo od borbe s vlastitim mislima. Magle nas obavijaju, a s njima dolazi i onaj osjećaj nesigurnosti , hoće li kiša ili ne? Jesen je uvijek negdje između, uvijek balansira između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.

Posebno studeni. Taj mjesec kada se sve čini kao vječna pauza, kada kiša ne prestaje, a nebo postane dosadno i jednolično. U toj tišini, u tom međuprostoru, prisjećanja dolaze sama, nepozvana. Istine koje isplivaju uvijek su teške, kao teška jesenja magla koja se ne miče. Sve što smo proživjeli, sve što smo zakopali, vraća se. Teško je, majko, nositi te uspomene , one su kao zemlja koju smo bacali na grobove onih koje smo sahranjivali od jedne jeseni do druge.

Jesen nas podsjeća na našu prolaznost, na ciklus umiranja i rađanja, na bol koju nosimo sa sobom iz godine u godinu. Istine koje dolaze u jesen nikad nisu lake, baš kao ni život u njenom sivom zagrljaju. Ali možda je baš u toj težini, u toj neizvjesnosti, skrivena prava snaga , da izdržimo i da živimo, uprkos svemu.

Matija Gerić