Postoje trenuci kada se sudbina ne skriva iza ugla, nego stoji pred tobom, nepomična i sigurna u sebe. Možeš pokušati zakoračiti unatrag, ali osjetiš kako ti njezine ruke već obavijaju ramena. Trudio sam se. Gradio sam kule od snova, tražio odgovore u rukama koje su mi izmicavale. I svaki put, lice koje sam sreo bilo je ono isto iz zrcala.

Ispostavilo se da sve vodi ovdje. Biti samohrani otac djeteta s posebnim potrebama nije bio neplanirani teret. To je bio moj odabir, svjesno prolaženje kroz vrata s ključem koji mi je predan u trenutku kad sam ga prvi put primio u naručje. Postojao je i drugi put, ali nije bio moj. Nikada.

Prolazili su dani, svaki poput kapi koja izdubi kamen. Bilo je to razdoblje koje je nosilo težinu, ali svaki taj dan izbrusio je ono što danas jesam. Ljubav i nada koje sam tražio u drugim ljudima uvijek su bile negdje izvan mog dohvata. Nisu me čekale na ulicama, nisu bile u rukama neznanaca. Moj svijet bio je Karlo. U njemu je sve pronašlo smisao, oblike koje nisam prepoznavao nigdje drugdje.

I došao je taj trenutak , onaj kada se osmijeh pojavi nenametljivo, tiho, kao da nije ni važno što je tu. Zahvalnost onima koji su me odbili, koji su zatvarali vrata, postala je moja svjetiljka. Nezamislivo im je, ali svakim njihovim "ne" moje su oči postajale bistrije. Tamo gdje je nekad bila tama, sada stoji kristalna jasnoća.

Ne poričem, bilo je dana kad sam bio na rubu. Stajao sam pod drvetom, u rukama stezao uže, i osluškivao. Ali koga bih tada nagradio? One koji su očekivali moj pad? Ne. Bol nije bila kraj, nego alat, kist kojim smo Karlo i ja oslikavali naš svijet.

U kutku gdje nas nitko nije tražio, suze su se preobražavale u Bisere.

Matija Gerić