Ponekad me pitaju, onako sumnjičavo, s tihim podsmijehom u uglu usana, zašto pišem ovako ogoljeno. Zašto u svakom retku ima toliko tuge, toliko bola? Znaju oni odgovor, osjećam to u načinu na koji skreću pogled, ali ga se boje izreći naglas. Jer nije lako. Nije lako priznati da svi u sebi nosimo isti plamen, da iste oluje prolaze kroz naša srca, samo što ih većina zatvara u kovčeg i gubi ključ.

Ali zašto bih glumio? Zašto bih skrivao ono što jesam? Zar nismo svi isti, tek sjene koje su nam drugi obukli? Nekima su rekli da nisu dovoljno dobri, drugima da su previše neobični. Njega su nazvali čudakom, nju još čudnijom. Svi mi, zapravo, nosimo iste nesigurnosti, iste strahove, samo nas drugi uče da ih skrivamo, da vjerujemo u razlike koje nisu ni postojale prije nego što su nas podučili. I kada stanemo, stvarno stanemo i zapitamo se, da li je važnije biti ono što drugi traže od nas ili biti ono što stvarno jesmo? I to nositi s ponosom, čak i kad to znači hodati kroz svijet goli, bez obmana, bez zaštite.

Zbog čega? Zbog nekog društvenog kalupa, statusa, titule koja blista na papiru? Zar je zaista važno biti viđen, objavljen, slavljen, ako se istovremeno skriva ono što se nosi u duši?

Ja ne mogu tako.

Neću.

Meni su sve te titule tek iluzije koje se rasprše na prvi dodir istine. Imam svoj svemir, vlastiti prostor u kojem nema mjesta za brojeve, statuse ni maske. Postoji samo bolna iskrenost, poput rane koja svaki dan otvoreno krvari. Ljubav je središte tog svemira i sve ostalo su tek izdanci što iz nje niču. Čak i mržnja i ona je samo iskrivljeni odraz ljubavi, gorki plod istog stabla.

Sve je povezano. Svijet se okreće u krugovima ljubavi i gubitka, tuge i radosti i nikada ne znamo hoćemo li u idućem trenutku biti bačeni u oluju ili uzdignuti do zvijezda. A što preostaje nego se prepustiti? Boriti se protiv onoga što jesmo znači negirati vlastito postojanje.

Zato puštam, dišem, jesam. Znam da sam ovdje s razlogom, možda da nekome zasmetam, možda da nekoga volim. Možda da nekome pomognem ili da mi netko pruži ruku. Sve ostalo su samo varijacije na temu.

I na kraju, kad sve prođe i ostane samo prah, što će ostati od tebe? Ti si taj koji odlučuješ. Hoćeš li ostaviti trag poput kratera nakon meteora ili ćeš biti prah koji ni vjetar ne pamti?

Hoćeš li biti ono što su ti drugi nametnuli, živjeti u njihovim sjenama ili ćeš sijati kao vlastita zvijezda, ostajući vjeran sebi?

Moj svemir nije mjesto za one koji ne razumiju hrabrost, da budeš potpuno svoj, bez straha, bez maski. Ako moj sjaj smeta, neka ga ne diraju, jer ni ja ne tražim njihovu pažnju.

Samo živim, onako kako osjećam!

Matija Gerić