Karlo, moj sin, rođen je s klicom tišine koja nikad ne miruje. Svijet ga je oblikovao kroz prozore autizma, maglovite, izgrebane, kroz koje sunce prodire kao kroz staru harmoniku. Njegovi prsti ne prepoznaju drvo klavira, ali svakog jutra, dok svjetlost još puzi po zidovima, on svira. Zamišlja note koje nikad neće zazvučati, a ipak žive dublje nego što ikakva žica može odjeknuti.

Kad ga pitaju: „Zašto ne sviraš stvarno?“, on se nasmiješi. To pitanje za njega nema smisla. Kao da ga pitaju zašto ne udiše zvijezde ili ne pije kišu. Njegova glazba nije bijeg od stvarnosti, ona je krv njegove stvarnosti. Svaki pokret ruke, svaki trzaj trepavice, to su note koje samo on čita.

Nekad ga gledam kako hoda po dvorištu, ruku ispruženih prema nebu, prstiju koji sviraju nevidljivu skalu. Ptičice se okupljaju na grani, nagnute, kao da slušaju. One čuju, pomislim. One čuju ono što ja nikad neću. A onda, kad Karlo stane, ptice polete u panici, kao da im je netko prekinuo koncert.

Postoji tuga u tome što ga nikad neću potpuno razumjeti. Kad noću ležim budan, slušam kako njegov dah pleše u mraku, ravnomjerno, glatko, poput taktova gitare. Zamišljam kako te udisaje pretvara u note, kako gradi mostove od tišine do svemira. A ja, s druge strane, lupam po zidu svojim riječima koje nikad neće prodrijeti.

Ali jednog dana, kad je imao devet godina, dogodilo se nešto. Sjeo je kraj prozora dok je kiša udarala po krovu. Njegove su se ruke digle, lagano, drhteći i počeo je dirigirati. Prsti su rezali zrak, obrve su mu se skupljale u muklom naporu, a kiša je udarala u savršenom ritmu. Četiri četvrtine. Čak i ja sam to čuo. U tom trenutku kiša nije bila buka, bila je orkestar. Karlo, moje dijete koje ne govori, upravljao je oblacima.

Njegova je glazba poput sjene, nevidljiva, ali uvijek tu. Kad ga grlim, osjećam kako mu srce kuca u taktu koji nije napisan ni u jednoj skladbi. To je naš jezik. Naš jedini, savršeni jezik.

A kad ga netko pita: „Zašto ne sviraš pravi instrument?“, ja samo šutim. Jer znam istinu, najljepša glazba nije ona koju čujemo. Ona je ona koju osjetimo kad zatvorimo oči i pustimo da nas tišina nauči kako slušati.

Karlo ne svira klavir. On svira ljudske duše.

A ja… ja slušam.

Matija Gerić