Svi se pitaju, a ne znaju. Pitaju se kako je to nositi teret djeteta koje treba više, a ne vide da je taj teret težak i blag u isti mah. Misle, to mora biti lijepo, kao blagoslov s neba. I jest, ali nije onaj blagoslov o kojem pričaju. To je blagoslov što peče, što pritišće, a srce ga nosi jer drukčije ne zna. Kažemo da uživamo, jer tako se mora. Istina je drugačija, skrivena u kutovima duše gdje ni svjetlo ne dopire.

Neću govoriti o onome što svijet misli. Ovo nije priča o svijetu. Ovo je priča o nama , o nama koji svaku noć razmišljamo kako će sutra izgledati i hoćemo li imati snage za još jedan dan. Strah? Strah je stalni gost. Umor? Vjerni saputnik. Tuga? Poput sjene koja se pruža pod nogama. Ima dana kad bih najradije pobjegao iz vlastite kože, ali kamo? Nema bijega. I znate što? Ne prestaje. Nikada.

Smijemo se, jer je smijeh jedina barijera između nas i ponora. Smijemo se, jer suze pred drugima nemaju smisla. Nema anđela čuvara da nas podigne kada posrnemo. Sami smo sebi anđeli i vragovi i sve što treba biti. Pitaju, koliko dugo se to može nositi? Dugo. Cijeli život. A posljedice? O, one su duboke, ukorijenjene u srcu kao rana koja nikada ne zarasta. To je bitka bez kraja, bitka s vlastitim iluzijama, jer snova više nema. Samo stvarnost koja pritiska. I tako, nastavljamo, dok nas njihove oči gledaju s povjerenjem koje razara i iscjeljuje u istom dahu.

Nosimo taj svijet kao brod star i trošan, koji plovi po uzburkanom moru. Ponekad se smiri, ali valovi se uvijek vrate i ponovno zaplovimo, jer stati ne možemo. Ali osmijeh naših anđela podigne ga opet. I dok svijet misli da smo snažni, mi znamo ,nismo. Samo volimo previše da bismo posustali. Njihove ruke, male i nježne, obaviju se oko našeg vrata i tada više nije važno ni umor, ni bol. Tada postoji samo ljubav, tiha i beskrajna.

Umor nikada ne odlazi. Čeka nas u kutu sobe, dok ih gledamo kako spavaju. Tuga leži s nama u krevetu, ali kada se male ruke priviju uz nas, na trenutak nestane. Svijet tada prestaje postojati. Ostajemo samo mi i oni , naša mala posebna bića.

Mi smo njihova utvrda, njihova svjetlost i tama. Ako padnemo, padamo zajedno. Nema izbora, nema predaje. Samo ljubav, ogoljena i čista. Tako se živi, dan po dan, korak po korak, između tuge i osmijeha. I sve se čini vrijedno zbog svakog njihova pogleda, svakog zagrljaja, svake iskrice u očima.

Ovo nije život koji smo birali, ali je život koji smo dobili. I dok nas njihove oči prate, teret postaje svetinja. Nema odgovora, nema objašnjenja. Ovo nije priča s poukom. Ovo je život. Naš život. Ispran tugom i obasjan ljubavlju. I tako, nosimo ga , do kraja.

Matija Gerić