Volio bih da moje oči mogu slikati. Da svijet oboje bojama onako kako ga osjećaju , bez objašnjenja, bez riječi, samo istinom pogleda. Pogledom bih dotaknuo nebo i ono bi zadrhtalo u nijansama svitanja, oblaci bi se razlili poput razmočene akvarel boje, a sunce bi uokvirilo jutro zlatnim potezom, kao nasmiješeno dijete koje ne zna za granice papira.

Kad bih mogao slikati očima, svijet bi bio galerija neizgovorenih misli. Svaka bora na licu prolaznika bila bi potez kista, a suza biser svjetla na platnu dana . Ljubav bih razlio kao crveni sumrak po ramenima voljenih, a tišina bi imala boju sive svile zalaska.

Ali moje oči su samo oči. Upijaju, pamte, ali ne ostavljaju trag. Svijet koji u njima živi ne može prijeći na platno, ne može biti uhvaćen rukama, ne može se podijeliti. A možda je u tome čarolija što slike koje nosim u sebi nikada neće izblijedjeti. One su sačuvane od vremena, od nerazumijevanja, od tuđih pogleda koji bi ih mogli promijeniti.

I dok mi ruke ostaju prazne, srce nosi cijeli album koji postoji samo za mene.

A postoji i taj sakriveni albumčić, nježan i skriven od svijeta, u kojem su utisnute emotivne sjene osmijeha, pogledi koji su govorili više od riječi, tragovi topline koji su se rasuli poput daha u hladnom jutru. Slike posebnih osoba i trenutaka, zaklonjene od vremena,čuvane u nježnom zagrljaju vremena , samo za mene.

Slike koje ne mogu podijeliti , jer je dijeljenje prvi korak prema zaboravu.

Matija Gerić