Ljubav i smrt, dvije suprotne sile koje se isprepliću, ponekad kao blagi povjetarac, ponekad kao oluja. Ples njihovih suprotnosti oslikava naše postojanje, utiskujući neizbrisive tragove u tkivo vremena.

U zaboravljenom kafiću, skrivenom među uskim, kamenom popločanim ulicama, prošlost se taloži poput prašine na drvenim stolovima. Svjetlost staklenih lampi igra se sjenama, prelama se na izlizanim fotografijama davnih osmijeha. Gramofon, poput starog pripovjedača, šapuće melodije što klize kroz zrak, milujući dvoje zaljubljenih pokraj prozora. Sunce se povlači iza horizonta, ostavljajući imena njihovih lica utisnuta u zlato. Pogledi i riječi lebde između njih, ponekad tiši od daha, ponekad snažni poput simfonije. Vrijeme gubi smisao, uvlači se u pukotine između otkucaja srca, gubeći se u toj čudnoj, krhkoj vječnosti. Na zidu kafića, stari sat već dugo stoji u istom trenutku, kazaljke ukočene u nekoj prošloj sekundi, kao da je vrijeme u tom kutku svijeta odavno odustalo od svog hoda.

Noć, međutim, donosi neko drugo lice svijeta. Magla se lijeno razvlači ulicama, obavija zgrade i ulične svjetiljke svojim hladnim zagrljajem. Koraci prolaznika odjekuju u praznini, dok se sjećanja poput izgubljenih pisama vrte u vjetru. Prolaznost se ne najavljuje glasno, ona dolazi tiho, poput sjene koja ne ostavlja trag, poput daha koji nestaje u hladnoći. Grad spava, ali u njegovim tišinama odjekuje podsjetnik da su dani samo krhki listovi koje noć bez imalo milosti raspršuje.

Negdje drugdje, dok jutro tek uzima dah, mlada žena otvara prozor. Pogled joj luta ulicom gdje se svjetlost provlači kroz zastore i klizi niz mokri asfalt. Trešnje u cvatu trepere pod prvim zrakama, a miris svježeg kruha iz pekare u susjednoj ulici miješa se s povjetarcem. U njenom pogledu plešu i tuga i nada, prošlost i budućnost u istom zagrljaju. Svaki novi dan je nit kojom se priča plete dalje, ali niti su tanke, lako pucaju. Ipak, ona vjeruje u svitanje, u ono što dolazi, u ono što je tek sjenka na rubu vremena.

U parku, u hladu drveća, starac sjedi na klupi. Djeca trče, smiju se, love vlastite sjene, nesvjesna da ih vrijeme promatra kroz njegove umorne oči. Sjećanja se nižu, lica što su nekada bila ovdje sada postoje samo u njemu. Svaka bora na njegovom licu priča priču o životu ispunjenom usponima i padovima, podsjećajući ga da, iako smrt neumoljivo dolazi, upravo su ti trenuci ljubavi ostavili neizbrisiv trag u njegovoj duši. U rukama drži staru, istrošenu knjigu, njene stranice požutjele, rubovi potrgani, priče između korica nečujno šapuću prošlost. Njegov pogled, negdje između sunca i prolaznosti, susreće onaj iste žene što gleda u jutro.

Trenutak se rasteže, gotovo neprimjetan. Njihovi se pogledi sretnu, a u tom pogledu odražava se nešto više od obične slučajnosti. Njoj se učini da u starčevim očima vidi odraz vlastite misli, kao da njezine nade i njegove uspomene plešu u istom ritmu. Njemu se pak čini da u njoj vidi sjećanje na nekadašnje ljubavi, mladost koja se nekada budila s istim tim trešnjama u cvatu. Možda su samo dva lica istog postojanja, dva trenutka što se dotiču u tišini vremena, jedan što sanja budućnost, drugi što je nosi u sebi poput izblijedjele slike.

I tako, u toj vječnoj igri između ljubavi i smrti, između svjetla i sjene, ostaje jedna istina, prolaznost ne poništava ono što je bilo. Ljubav, iako krhka, drži niti svijeta u rukama.

I dok jutarnja rosa svjetluca pod suncem, dok se sumrak gubi u zagrljaju noći, ostaje spoznaja da smo živjeli. A to je, u konačnici, jedino što vrijeme ne može oduzeti.

Matija Gerić