Čežnja je nevidljiva nit što povezuje čovjeka s onim što mu je izmaklo. Tajna sila koja ga drži budnim u dugim noćima, tjera ga da osluškuje vjetar, da traži odjek vlastitih misli u zvuku kiše. Neki će reći da je to ludost. Drugi će samo kimnuti glavom i šutjeti , jer znaju.

Nije svima dana ta tegoba, niti svi znaju nositi je. Postoje oni koji nikada neće osjetiti kako im se srce steže pri pomisli na nešto što nisu imali, a opet, bilo je njihovo. Neće znati kako se može poželjeti nešto što nikad nije pripadalo ruci, ali jest duši. Oni prolaze kroz život kao putnici u prepunom vlaku , bez tereta, ali i bez uspomena koje vrijedi nositi.

A čežnja, ona nije samo sjenka oblaka na zemlji. Ponekad je vatra koja se ne gasi, bol koja se ne smanjuje, pitanje na koje nema odgovora. Ona je miris kruha iz rane zore, što podsjeti na dom, ali dom ostaje daleko. Ona je glas koji izgovori ime, a ono nestane u vjetru, ne odaziva se.

Najgora je ona čežnja za onima koji nikada nisu bili naši, osim u jednom kratkom trenu, kao prolaznici na pragu sudbine. Oni koji su ušli u naš život tiho, nenametljivo, a onda ostavili trag dublji od onih koji su ostajali godinama. Takva čežnja ne iščezava. Ona se bori s vremenom, s razumom, s ponosom. Gura se u san, šapuće u tišini.

Postoje ljudi koji kroz život idu zatvorenih dlanova, praznog srca, nesvjesni ovog plamena ispod kože. Možda su mirni. Možda su sretni. Ali ne znaju kako je to biti zaista živ , onako kako živi onaj koji voli, koji čezne, koji se bori sa vlastitim sjenama.

Jer čežnja nije samo iskušenje. Ona je borba. Ona je dijalog između onoga što želimo i onoga što moramo prihvatiti. Ponekad je kazna, ponekad dar. Dar koji nas podsjeća da smo još uvijek sposobni osjećati, da smo ranjivi, ali i živi.

Čežnja otkriva dubinu naših želja, iscrtava obrise onoga što nikada nećemo imati, ali što nam je, makar na trenutak, dalo smisao. I zato, iako boli, ona nije praznina , ona je znak da srce još uvijek kuca, da duša još uvijek gori.

Matija Gerić