Narod je uvijek gladan , kruha, iluzija ili običnog cirkusa, svejedno je. Samo da ima nešto za zube ili za mozak, pa makar nas to žvakalo zauzvrat. Cijene divljaju kao napušeni rodeo bik, raste sve osim plaća, a narod se češe po praznim džepovima i brblja o rukometu. Svjetsko prvenstvo. Bravo, naši! Kakva divna dimna zavjesa dok iza kulisa netko okreće kotače inflacije. Srce lupa u ritmu lopte, oči uprte u teren, a negdje u mraku netko zateže konopac, lagano, polako, da ne primijetimo kako nas dave.

Gladni smo, ali zaboravljamo glad. Šutimo i kličemo, jer naši su stigli do polufinala. Ima li išta ljepše od toga? Krv, znoj, suze, lopta u mreži , sve to skupa čini da na trenutak zaboravimo stvarnost koja nas proždire. Jer stvarnost je prosta: poskupljenja su svuda, računi nam gutaju plaće, a minimalac je poput loše šale na račun naše inteligencije.

Ali nema veze. Nema veze jer smo majstori bježanja. Svi se hvataju za još jednu laž, mi se hvatamo za još jedan san. Još malo tog rukometnog adrenalina, još jedan gol, još jedna pjesma u dvorani. Televizor bruji, portali nam sipaju bajke o uspjehu, a iza tog karnevala, iza tih pjesama i znojem natopljenih dresova , sivilo. Klaunovi skaču, cijene rastu, a mi šutimo. Mi šutimo i plješćemo.

Kad sve završi, kad reflektori zgasnu i tribine utihnu, vraćamo se kući. Samo mi i naše prazne police. Cijene su još više, računi još duži, a mi? Mi smo još manji. Sagnuti, šutljivi, blijedi pred vitrinom u kojoj blistaju medalje koje nikad nećemo dotaknuti. Medalje što sjaje dok mi blijedimo.

No nema veze, zar ne? Tako smo naučili. Trpjeti, izdržati, smijati se dok krv curi niz usne. Sve za još jedan dan preživljavanja. Dok nas šišaju, smijemo se kroz zube. Dok nas deru do gole kože, mi pjevamo. Jer, eto, to smo mi. Ovce s medaljom očaja oko vrata.

Jednog dana radit ćemo cijeli dan za komad kruha. Ruke će pucati, leđa se lomiti, a oči će gledati medalje na zidu koje nisu naše. I što ćemo? Smijati se, naravno. Pljeskati, klicati, plesati na vlastitom rubu. Jer to je sve što znamo. Jer glad je glad, a zaborav je zlatan.

Pojačaj mi zvuk, pojačaj euforiju, naši su u polufinalu! Što ima veze što smo gladni? Što ima veze što nas šišaju dok pjevamo? Navikli smo na ogoljenu kožu. Pustite pjesmu, pustite suze, pustite iluziju. Na kraju krajeva, mi smo profesionalci , šutnja je naš sport, a očaj je naš trofej.

Matija Gerić