Bio je to dan kao svaki drugi.
Karlo nije znao, ja još manje.
Njegova majka se samo okrenula i otišla.
Bez riječi, bez pogleda.
Zašto? Ni danas ne znam. Možda više ni ne želim znati.

Jer ono što je ostavila za sobom nije bila prazna soba, nego prazno dijete.
Dijete koje je tražilo mamu u škripi svake kapije, u svakom svjetlu auta pred kućom.
Dijete koje nije znalo zašto boli, samo je znalo da boli.

Što mi je ostalo?
Biti sve. I tata, i mama i lijek i zakrpa na srcu koje puca, iz dana u dan.
I ne plakati pred njim. Nikada ne plakati pred njim.

Dani su prolazili. Ona se nije javljala.
Meni , neka.
Ali njemu...
Njegovo malo srce je trunulo u tišini čekanja.

I dok sam ga gledao kako raste bez nje, rastao sam i ja , ali iznutra sam bio sve manji.
Nestajao sam.
Duša mi je napuštala tijelo tiho, komad po komad.
Ostajala je samo prazna koža koja je znala nasmijati ga kad bi svijet bio pretežak.

Preživjeli smo.
Kako , ne pitaj.

A onda, s vremena na vrijeme, ona bi se javila.
"Želim ga vidjeti."
Pitala bi kao da pita za staru igračku.

I kad bi ga pitali želi li , samo bi slegnuo ramenima.
Rekao bi:
"Ne želim. Ja imam tatu."

To je sve.
Sve što trebaš znati o ljubavi.

Nitko nas nikada nije pitao kako smo.
Nitko nije dolazio.
Sami smo učili kako diše noć kad dijete plače bez riječi, sami smo učili kako se smiješiti kad sve u tebi viče.

Susjedi?
Samo šutnja i spuštene rolete.

I sad je Karlo dečko.
Zna sve.
Znao je i prije, samo nije mogao reći.
Sada zna reći.
I još uvijek, svaki put kad ga pitaju za nju, samo kaže:
"Imam tatu."

I zato, kad netko pita gdje su čuda , kažem,
Čudo je kad jedno srce ostane tu za drugo, kad svi drugi odustanu.
Čudo je što smo još ovdje.

Čudo je, Karlo.

Matija Gerić