Bol je tama. Ona ne pita, ne bira, samo napada, kao vuk gladan srca. Grize, razara, uvlači se u kosti i preplavi me, poput oluje koja se ne stišava. U toj oluji, ponekad mislim da nema kraja, da tonem dublje, da nema ruke koja će me podići. Ali onda shvatim , ljubav. Samo ljubav može da stane pred bol kao ratnik, jedini koji zna kako je poraziti.

Ljubav je oklop. Kad sve drugo puca, ona drži. Kad mislim da sam na koljenima, ljubav me diže, ispravlja. Nije ona nježna, nije slaba. Ljubav je silina. Ona gori, ona peče, ona tjera tamu da se povuče. Bez ljubavi, bol je poput sivog neba koje se zauvijek nadvija nad mojim svijetom, gušeći svaki zrak. Ali ljubav... Ljubav razbija oblake.

Voljeti sebe nije izbor, to je preživljavanje. U zrcalu ne vidim lice, već rane, ožiljke, tragove koje je bol ostavila. Ali s ljubavlju, svaki taj ožiljak postaje pečat snage. Svaka suza, kap svjetlosti. Voljeti sebe znači stati pred vlastitu tugu i reći joj: "Nećeš me slomiti."

Ljubav drugih je vjetar koji tjera maglu. Nije uvijek nježan, nije uvijek blag. Ponekad je snažan, budi uspavane dijelove mene, otresa teret s ramena. Kad osjetim ruku na svojoj, kad čujem glas koji šapuće: "Nisi sam," bol se smanjuje, postaje tiša, sve dok potpuno ne utihne. Ljubav je tajna sila koja prekida njezin ples.

Bez ljubavi, bol je beskrajna noć. Ona grize iznutra, stvara prazninu koja guta sve. Bez ljubavi, bol je zvijer. Ali s ljubavlju, ta zvijer gubi snagu, gubi zube. Ona može vrebati, može režati, ali više nema moć. Ljubav je plamen koji je proždire, sve dok ne ostane samo pepeo.

Matija Gerić