Jednom davno, spustio sam svoje srce na udici, kao težak kamen na konopcu, i sakrio ga u hladnim dubinama jezera. Bilo je to mjesto gdje se lišće s okolnih stabala spuštalo u vodu, gdje je svaki povjetarac nosio miris nadolazeće jeseni. Htio sam da ga nitko ne nađe. Ni ja. Barem dok ne prođe vrijeme, dok se ne stišaju vjetrovi tuge, dok ne izbistri um.

Izabrao sam središte jezera,najdublju točku.Mjesto gdje voda istovremeno miluje i ranjava, gdje bistrina postaje mutna, a mutnoća bistra. Mislio sam da je dovoljno daleko. Dovoljno duboko. Da ga tamo, u toj mješavini mutnog i bistrog, više nikad neću osjetiti.

Kako sam bio naivan.

Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam: te dubine ne smiruju. One samo reflektiraju. One zrcale unutarnje oluje. Što sam srce dublje spuštao, to je jače odjekivalo u meni. Kucalo je negdje ispod površine, pod pritiskom svih tih slojeva vode, emocija, sjećanja.

Bijeg je bio iluzija.

Ispod drva, među lišćem i hladnim vodama, srce je nastavilo živjeti. Neumorno. U tom tminom skrivenom svijetu postalo je pjesma bez riječi, melodija koja se nikada nije potpuno ugasila. Svaki povjetarac... svaka kapljica kiše... bila je njegov otkucaj.

Osjećao sam ga, ali nisam znao hoće li ikada isplivati na površinu. Ili bih ga jednostavno ignorirao.

Misterija mog srca ostala je nedokučiva, skrivena u beskraju tog jezera.. Svjetionik u tami ,nevidljivo, ali prisutno. A jezero, u svojoj tišini, šaptalo mi je svoje tajne. Ostavljalo me da lutam kroz vlastite misli, kroz beskraj bez odgovora.

Hoće li ikada isplivati na površinu, ili će zauvijek ostati zarobljeno u mračnim dubinama? Je li istina da su neki dijelovi nas zauvijek izgubljeni, ili će se jednom, kad to najmanje očekujemo, vratiti da nas podsjete na ono što jesmo ?

Matija Gerić