Svi mi mislimo da imamo vremena, ali varamo se. Ta nas tiha misao prati poput sjenke, kao šapat što nas uspavljuje, obećanje da će sve što odložimo za sutra dočekati svoj trenutak. A sutra? Sutra je pustinja. Obećanje koje nikada ne stiže. Sutra je velika laž u koju se grčevito držimo, jer nam je lakše vjerovati u neuhvatljivo nego pogledati u oči prolaznosti.

Vrijeme je poput rijeke što teče svojim putem, ne pitajući nas za želje, ne čekajući naše zakasnjele korake. Ono se nastavlja, postojano i mirno, noseći sa sobom sve što smo odložili, sve što smo rekli da ćemo jednom završiti, popraviti, izreći. Naša ljubav, naše tuge, naši razgovori bez kraja postaju tek kamenje koje rijeka potapa, jedan po jedan san koji gubi oblik u mutnim vodama zaborava.

I, tek kad je kasno, tek kad nam svijetlo zaigra na kraju puta, shvatimo koliko smo bili slijepi. Tek tada shvatimo da smo bili samo putnici kroz vrijeme, prolaznici kojima ništa ne pripada. To vrijeme što smo ga tako lako davali u zalog bilo je naše jedino blago, jedina istinska stvarnost. Sve što ostavljamo iza sebe nije ništa drugo nego krhotina nas samih , naši nedosanjani snovi, naši neizgovoreni osjećaji, naši pogledi koje nismo stigli podijeliti.

A život, taj trenutak što ga imamo u rukama, je kao plamičak u velikom mraku , osjetljiv, krhak, ali naš. Ako se u njemu usudimo iskreno gorjeti, ostavit ćemo trag. Ništa više, ništa manje , samo trenutak vatre, jedan otkucaj srca u beskraju.

Matija Gerić