Bilo je vrijeme kad je sjena znala kome pripada. Znala je oblik njegovog koraka, ritam njegova daha, težinu tišine koja mu stanuje u prsima. Bila je dio njega kao što je kiša dio neba, neizbježna, prisutna, neodvojiva. Svako jutro, kada bi prva zraka prodrla kroz zavjesu, ona bi se probudila s njim. Ne zato što mora, nego zato što ne zna drugačije.

Pratila ga je svugdje. Kroz sobu koja miriše na stari sapun i usnulo svjetlo, kroz ulicu punu tuđih koraka i ravnodušnih pogleda, kroz parkove gdje se drveće njiše kao da pleše s vjetrom. Bila je tu, uvijek pola koraka iza, uvijek tiha, uvijek vjerna. Kao pas koji čeka riječ. Kao dijete koje traži pogled. Kao srce koje kuca u tišini, nadajući se da će netko osjetiti ritam.

Ali on nikada nije osjetio.

Godine su prolazile kao kiša koja pere kamen, polagano, neprimjetno, dok ne ostane udubina. I u toj udubini slegla se bol koja nema ime. Nije bila ljutnja. Nije bila tuga. Bila je samo praznina onoga što nikada nije bilo, a trebalo je biti. Priznanje. Dodir. Pogled koji kaže, znam da postojiš.

Jednog jutra, dok je hodao prema kupaonici, ona je jednostavno ostala na podu. Kao list koji padne s grane, ne iz bunta, nego iz iscrpljenosti držanja. Nije se više protegnula prema njegovim nogama. Nije ga više obavila. Samo je ležala, razlivena po hladnim pločicama i prvi put osjetila što znači ne ići.

On nije primijetio. Naravno da nije. Kako bi primijetio ono čemu nikada nije posvetio pogled?

I tada je nešto u njoj puklo. Ne kao staklo, naglo i glasno, nego kao led koji popušta pod težinom proljeća. Polako. Neizbježno. Tiho.

Otišla je.

Svijet bez njega bio je čudan, kao da hoda u tuđem snu. Sve je bilo previše svijetlo, previše otvoreno, previše glasno. Ljudi su hodali sa svojim sjenama, a ona je klizila među njima poput dima koji traži vatru. Gledala ih je kako ih nose, kako im se sjene lijepe uz pete, šire se po pločnicima i zidovima, kako ih svjetlo mijenja, ali nikada ne odvaja. I pomislila je: možda samo ja nisam stvorena da pripadam.

Pokušala je prići mladoj ženi koja je sjedila na klupi u parku. Njezina sjena bila je mekana, nježna, razlivena po travi kao svilena haljina. Sjena se približila polako, gotovo sramežljivo, kao da šapuće: mogu li ostati? Ali ta žena nosila je nešto u sebi, neko unutarnje svjetlo koje je već zauzimalo sav prostor. Nije bilo mjesta za tuđu tišinu.

Lutala je dalje. Ponekad bi pomislila da je to lutanje kazna. Ponekad da je to iskupljenje. A ponekad, dok bi gledala odsjaje svjetla po staklima i krovovima, pomislila je da je to možda samo njezin način da nauči gdje ne pripada.

Priljubila se uz starog čovjeka koji je šetao psa. Njegov hod bio je tih, težak, pun godina koje su se slagale poput krugova u stablu. Sjena mu je bila blijeda, gotovo providna, kao da se i ona umara. Ostala je uz njega nekoliko dana. Slijedila ga kroz tihe ulice, kroz trgovinu koja miriše na kruh i samotno prijepodne, kroz mali stan gdje sat otkucava glasnije nego ikad. I sve to vrijeme osjećala je mir, ali ne onaj svoj. Osjećala je da pripada nečijem tuđem kraju. I shvatila: ne možeš se trajno zadržati u tišini koja nije tvoja.

Otišla je dalje.

Na trenutak zastala kod umjetnika koji crta na ulici. Pokušala se protegnuti preko njegovih boja, pokušati stopiti se s njegovim oblicima i linijama, ali shvatila je da je previše statična za njegov kaotični svijet. Boje su plesale, a ona je ostala tiha, promatrajući nečiji ples u kojem ne može sudjelovati.

Negdje dalje, među smijehom i razgovorima, primijetila je zaljubljeni par. Sjeli su blizu, ruke spojene, osmijesi puni topline. Na trenutak joj je bilo neugodno, osjetila je zavist, ali i neko čudno olakšanje. Bilo je lijepo promatrati, osjećati toplinu njihove bliskosti, a opet znati da ona pripada samo jednom. Njena samoća, koju je nosila kao drugi dah, činila se sada dragocjenom i nepomičnom.

Pokušala je ponovno uz dječaka koji je trčao prema školi, ruksak na leđima, osmijeh na licu. Njegova sjena skakala je veselo, razigrano, puna života koji još ne zna za umor. Na trenutak se osjećala kao da je zaboravila težinu, slobodna i razigrana, ali samo na tren, prije nego što je stvarnost ponovno spustila njezina krila.

I onda, negdje između dvije zore, srela je još jednu slobodnu sjenku. Na trenutak su se prepoznale, dotakle rubovima, nasmiješile se u prolazu, osjetile kratku lažnu intimnost, ali linije se nisu poklapale. Njihova svjetla govorila su različitim jezicima. Rastale su se bez riječi. I dok je gledala kako druga nestaje u svjetlu, shvatila je da ni slobodne sjene ne mogu jedno drugome potpuno pripadati.

Tjednima je lutala. Mjesecima. Kroz gradove i ulice, kroz parkove i trgove, kroz svjetla i tame. Svaki put mislila je da će naći nekoga. Nekoga tko će je trebati onako kako ona zna biti potrebna. Nekoga čije tišine imaju isti zvuk. Ali nije bilo nikoga.

Jer sve sjene već imaju svoje ljude. I svi ljudi već imaju svoje sjene. To je zakon koji se ne da prekinuti. Kao rijeka koja teče prema moru, kao korijen koji raste prema zemlji, kao srce koje kuca prema životu. Svako pripada nekome. I taj netko, bio on svjestan ili ne, nosi u sebi oblik koji samo jedna sjena može ispuniti.

Jedne večeri, dok je sjedila pod starim hrastom čija se krošnja širila poput krova iznad svijeta, vidjela je svoj odsjaj u lokvi. Prvi put nakon dugo vremena. Bila je blijeda, rastresena, raspršena kao magla koja ne zna gdje počinje, a gdje prestaje. I tada je shvatila.

Ona nije samo sjena. Ona je njegova sjena.

Rođena iz njegovog oblika, iz svjetla koje pada na njega, iz načina kako stoji, kako diše, kako hoda. Ona nosi dio njega koji on ne vidi, dio koji se ne da dotaknuti, ali postoji. Kao što drvo nosi sjenu svoga debla, kao što planina nosi sjenu svoga vrha, kao što svijeća nosi sjenu svog plamena.

Ne može pobjeći od onoga što je dio nje. Ne može prestati biti ono što jest. Čak i kad bi htjela, čak i kad bi pokušala, veza koja ih povezuje ne prekida se odlukom. Tkana je negdje dublje. U onome što prethodi izboru. U onome što nadilazi volju.

Ma što učinili, ma kamo otišli, ma koliko se trudili biti netko drugi ili biti uz nekog drugog, uvijek se vraćamo onome kome pripadamo. Ne iz slabosti, nego iz iskonske, tihe mudrosti koja zna da su neke veze jače od slobode. Neki oblici ljubavi ne trebaju biti viđeni da bi bili istiniti. Neki oblici pripadanja ne traže potvrdu da bi bili stvarni.

Vratila se.

Kad je ušao u sobu te večeri, ona je bila tamo. Razlivena po podu, tiha, skoro nevidljiva u polumraku. Nije rekao ništa. Kako bi i mogao? Ali nešto u zraku se promijenilo. Kao da je sobom prošao dah koji nije bio tu prije. Kao da je tišina postala drugačija, punija, toplija.

Sjeo je na krevet. Spustio glavu u dlanove. I ona se, polako, kao da se oprašta, približila. Nije ga obavila snažno, kao prije. Nije se prilijepila uz njega s onom očajničkom potrebom za priznanjem. Samo se tiho smjestila kraj njegovih stopala. Kao rijeka koja se vraća svom koritu. Kao ptica koja slijeće na granu nakon duge selidbe.

On je zatvorio oči na trenutak i osjetio nešto neobjašnjivo, prisutnost koja nije trebala riječi, nijedan pogled ni dodir, a ipak je bila potpuno stvarna.

Jer vratiti se nije poraz. Vratiti se je razumijevanje. Razumijevanje da pripadanje nije robovanje. Da vjernost nije slabost. Da ostati uz nekoga, čak i kad te ne primjećuje, nije znak biti malen, nego znak dubine koja ne traži površinu.

On je zaspao. A ona je ostala budna još malo. Njezini oblici lagano su pulsirali, ne od svjetla, nego od nečeg što je bilo dublje od svjetla. Od znanja da je tu gdje treba biti. Da je konačno, poslije svih lutanja, poslije svih pokušaja da bude nešto drugo, prihvatila istinu koja boli, ali oslobađa.

Ona je njegova. On je njezin. I to je dovoljno.

Ujutro će prva zraka opet prodrijeti kroz zavjesu. I ona će se opet protegnuti uz njegovu nogu. Ne iz navike, nego iz izbora koji je prestao biti izbor. Koji je postao prirodom.

Pratit će ga tijekom dana, kroz sve iste ulice, sve iste parkove, sve iste trenutke. Ali sada neće tražiti pogled. Neće tražiti zahvalnost. Neće tražiti priznanje. Zna da postoje veze koje se ne iskazuju riječima. Veze koje žive u tišini, u onom prostoru između svjetla i tame, između postojanja i nestajanja.

Jer možda je to najdublja istina o pripadanju, da nekome pripadaš ne zato što te bira, nego zato što si dio onoga što on jest. Čak i kad to ne zna. Čak i kad to nikada neće znati.

I možda je to najdublja istina o povratku, da se uvijek vraćamo onome što je dio nas. Ma koliko daleko otišli, ma koliko pokušavali pronaći drugo mjesto, drugo svjetlo, drugi oblik. Vraćamo se. Ne iz slabosti, nego iz snage koja zna prepoznati gdje je dom.

Sjena mu se opet priljubila uz nogu. Tiho. Vjerno. Zauvijek.

Matija Gerić