Zakorači. Udahni. Osjeti.

More diše teškim izdahom morskih algi što se raspadaju na obali, sol što reže nosnice poput oštrog noža. Slatko-truli šapat života koji se pretvara u smrt. Poput balerine na pozornici, lagano podiže nogu, uvija prst, klizi kroz prostor s lakoćom i sigurnošću.

Val se rađa tiho, gotovo šapćući, polagano se uvija, obavija obalu kao suknja od morske pjene, nježna, ali snažna, spremna za svoj veliki ples koji će ti slomiti rebra od ljepote.

Zatim, val se diže. Raste. Gradi se u savršenoj pirueti tijela, u vrtlogu svjetla i zraka što su teški od joda i stare ribe. Cvjeta, pršti i prelama se kao haljina od svile koja se rasprsne u eksploziji pokreta i ljepote.

More pleše, ples koji traje od samog početka svijeta, ples koji nosi priče svakog vala, svake kapljice što ima okus po prošlosti, svake morske pjene što se topi na usnama poput gorke suze.

Kroz svaki taj pokret, more graciozno, ali i snažno, pomiče se kao da u sebi nosi pola svemira. Njegov dodir je istovremeno poljubac i udarac, vlažan i slatko-slan okus što se lijepi za kožu poput ljepila.

Dah koji grije i hladi, istinska balerina bez maske, koja pokazuje srce golim pokretima što režu kao britva.

Kad val udari o stijenu, to je eksplozija snage. Bijes što pršti kroz pjenu u grlu, sol utkana u kosti, udarac što odzvanja u svakoj pori dok mokre stijene dišu hladnoćom kamena što se guši u vodi.

Zašto nas more privlači? Možda jer prepoznajemo u njemu sebe, tu istu divljinu, tu istu nježnost koja može ubiti.

Ali odmah nakon toga, more se povlači.

Tišina. Pauza.

Povratak mekog zagrljaja hladne vode koja guta dubinu, tminu gdje se krije okus mrtvih algi što se raspadaju u vječnoj tišini. Težina je gušća od krvi.

I opet, ples se nastavlja, bez kraja, bez odmora. Skok, okret, pad.

Val se prelijeva preko ruke, kroz prste, šumi u uhu kao da ti priča najdublje tajne dok ti koža osjeća dodir koji je star koliko i zemlja.

Dodir koji boli, koji reže, koji ostavlja okus želje i smrti na jeziku. U svakom tom pokretu osjećaš život, spaja se rađanje i smrt, radost i tuga, strast i mir.

More je balerina koja poznaje sve naše skrivene emocije i tajne, ples koji ne skriva istinu koja peče poput soli u rani.

U tom plesu nema mjesta laži. Samo je istina, sol što grize nosnice, vjetar što nosi miris tuđe kože, šapat školjke koja smrdi na davno umrla tijela i škripanje kamenja mokrog od suza mora.

Ples koji budi poput šamara, nosi poput oluje, ljubi poput žene koja te hoće ubiti, udara poput oca koji te voli previše, koji uči kako biti živ tako da te prvo usmrti.

More pleše za nas, za tebe, za mene i u svakom valceru, svakom okretu, osjećaš da si dio nečeg većeg, neprekidnog i vječnog.

Dio mirisa koji će te progutati, sol koja će te isušiti, vlage koja će te utopiti.

More je balerina.

I ti, s kapljicom soli u sebi koja žeđa za povratkom, plešeš s njom dok te ona polako ubija svojom ljepotom.

Matija Gerić