Mislili smo da je ovaj svijet samo naš, utočište za nas dvojicu u prostranstvu tišine. No, s vremenom smo otkrili da nikada nismo bili sami. Naš mali svijet, za koji smo vjerovali da pripada samo nama, zapravo vrvi od života koji nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe. Tamo gdje nas pozdravlja svaki list i kamen, naš prostor diše kao živo biće. Ovo je naše utočište, svijet koji se čini malen, a u sebi krije beskraj.

U podrumu, mali miš nije tek sjenoviti stanar, on je čuvar tišine koja pamti više od nas. Njegovo sitno cijukanje odzvanja poput ritma u tami, mjereći trajanje uspomena koje nitko više ne izgovara. Pukotina u zidu otkriva prolaz u svijet mnogo stariji od našeg prisustva. Ona je poput rascjepa u knjizi čije stranice prašina izjeda, a miš strpljivo čuva svaku riječ koja nestaje pod teretom godina. Jednom, dok smo pomicali stari ormar, pronašli smo staklenku s porukom iz 1976., zapečaćenu i zaboravljenu u temeljima kuće. Miš kao da je znao za nju cijelo vrijeme, čuvajući taj mali vremeplov dok ne dođemo do njega.

Mačke s njihovim drhtavim repovima i tajanstvenim pogledima nisu tek životinje koje dijele naš prostor. One su mudri posrednici između vidljivog i nevidljivog, čuvari pragova koje ljudske oči ne mogu uvijek primijetiti. Njihovi pogledi bacaju sjenke koje pišu rune po zidovima. U njihovim očima odražava se dubina noći i sva mudrost zvijezda.

Vrapčići koji nam prilaze nisu vođeni samo očekivanjem mrvica. Oni su sitni maestri zraka koji svojim lepršavim krilima pišu melodije slobode. U njihovom cvrkutu skrivene su pjesme dalekih putovanja i priče o nebesima koje ljudsko uho tek naslućuje.

U kutu ograde, skriven od pogleda, pauk tka mrežu od rose i mjesečine , živu harfu čije žice hvataju trenutke. Njegova tišina plete svjetlost u uzorke koje samo jutro zna pročitati, kao notni zapis nevidljive pjesme svijeta.

A kao najvažniji stanar našeg svijeta, ponosno vlada naš ljubimac Bubi, nepokolebljivi vladar dvorišta i našega kreveta. Njegove šape tapkaju u takt vremenu koje ne mari za kraljeve, odmjeravajući dane mirom koji samo on poznaje. Svojom pojavom tjera sva ostala manja bića koja se usuđuju zakoračiti u naš prostor, proglašavajući se kraljem našeg malog svijeta. Njegova dlaka sjaji na suncu dok oprezno patrolira svojim carstvom, a njegove oči budno prate svaki pokret. Kada uvečer legne između nas, njegovo tiho disanje potvrđuje da smo svi na mjestu gdje pripadamo.

Kada noć spusti svoju plavu zavjesu, svijet oko nas ne utihne, već samo promijeni ritam disanja. U tim satima, zvijezde spuštaju svoje srebrne prste kroz prozor i nježno dodiruju Bubijeve prednje šape dok spava. Između njegovih jastučića i nebeskih tijela vodi se tihi razgovor, drevni jezik koji pamti vrijeme prije ljudi. Bubi u snu trzne brkom kao da odgovara na šapate, čuvajući u svom tijelu tajne svemira do jutra.

A kada kiša počne bubnjati po krovu, naš dom otkriva još jednu svoju dimenziju. Kapljice klize niz zidove otkrivajući poruke utisnute u samu strukturu kuće. One tiho putuju prema zemlji, hraneći korijenje našeg starog lješnjaka. Bubi se tada sklupča u poseban oblik, poput živog štita koji brani naš prostor od oluje. Njegovo krzno postaje tamnije, gotovo stopljeno sa sjenom, dok budnim okom prati svaku kap koja udara o staklo, kao da razumije drevni kod neba koji mi ne možemo dešifrirati.

Naš mali svijet vrvi od života koji teče vlastitim ritmom. Pojedini kutak, svaka pukotina u zidu, svaki list, svi su dio tapiserije koja se sama tka, neprestano obnavlja i mijenja kako dani prolaze.

U dvorištu stoji stari lješnjak, mudri kroničar našeg malog svijeta. Njegove kore, naborane poput lica starca, pamte svaki korak, svaki osmijeh, svaku suzu koja je ikada dotaknula ovo tlo. Ponekad, kad vjetar šapuće kroz njegove grane, možemo čuti priče davno zaboravljene, arhivirane u godovima koji se šire iz središta poput krugova vremena. Ono stoji kao tihi svjedok, bilježeći naše prisustvo u svoju živu memoriju.

I tako prolaze dani, pod nebom koje mijenja boje, kroz godišnja doba koja dolaze i odlaze kao dah, dok nas cijeli svemir promatra kroz oči malih bića koja s nama dijele ovaj prostor.

Mi smo njegov otkucaj. On je naše srce.

Ipak, Karlo i ja nismo sami u ovom malom svijetu koji vrvi raznim bićima, onima koje možemo vidjeti. A tko zna što još stanuje uz nas, skriveno u tišini, nevidljivo našem oku, ali itekako prisutno?

Matija Gerić