Jesen ne dolazi kao gost, prikrada se poput daha koji zamagljuje ogledalo. Nije njezin dolazak u koraku ni u glasu, nego u onom trenutku kad primijetiš da se svjetlost promijenila. Nije nestala, samo je postala mekša, kao da je netko preko sunca prebacio tanki svileni rubac. Zrak više ne pije, nego miluje. I ti, ti odjednom dišeš iz nekog dubljeg mjesta, kao da su ti pluća shvatila ono što srce već odavno zna, da se mora usporiti da bi se doista živjelo.

Njezini mirisi ne dolaze kao uspomena, oni su sama bit sjećanja. Mokra zemlja koja miriše na početak i kraj istodobno. Trulo voće, slatko kao žalost. Dim iz dimnjaka koji ne grije ruke, nego nešto starije od ruku. To su mirisi onoga što smo bili kad još nismo znali da ćemo jednom morati odrastati. Jesen ih ne donosi da nas rastuži, donosi ih da nas prisjeti da tuga i ljepota ponekad spavaju u istom krevetu, jedna drugoj dišući u kosu.

A onda je tu svjetlost. Ona jesenskog sunca ne proziva, gleda. Gleda te onako kako te nikada nije gledalo ljetno sunce. Ono je bilo preglasno, premlado, prezauzeto samim sobom. Jesen te gleda kao majka koja vidi da si umoran, ali ništa ne pita. Samo spusti ruku na tvoje rame i pusti da tišina odradi posao koji riječi ionako ne mogu.

Ispod svega, ispod mirisa, svjetlosti i šuma, koji nije nikakav šum nego jezik koji si zaboravio da govoriš, leži prastara mudrost, da je svako puštanje zapravo zaklinjanje povratka. Drvo se ne svlači iz straha. Ono se oblači u zlato i grimiz kao nevjesta prije vjenčanja, jer zna da se najdublji susreti događaju u trenutku pred rastanak, kad srce stisne sve što voli u jednu jedinu sliku i zapamti je zauvijek. Lišće ne pada, spušta se. Tone u zemlju kao u majčin zagrljaj, šapće joj na uho tajne ljeta, povjerava joj sve što je vidjelo dok je visjelo na grani. A ona, zemlja ,prima sve. Pamti. I priprema uskrsnuće.

Ptice ne bježe. Ptice vjeruju. Odlijeću jer znaju nešto što smo mi zaboravili. Da je mir katkad na drugom kraju neba, ali da se nebo vraća u krug. Vjetar ih ne tjera, nosi ih. A one se prepuštaju. Jesu li ikad bile slobodnije?

Tu, gdje šuma postaje gušća, gdje sunce jedva dopire između grana, potok usporava hod. Voda mu postaje staklena, gotovo svjesna same sebe. I u tom zrcalu između svjetova, u tom dijelu šume gdje ljudska stopa rijetko stane, šumske vile peru kosu. Njihovi pramenovi, dugi kao priče što se prenose s koljena na koljeno, zasjaju u posljednjem svjetlu, zlatni, zeleni, plavkasti kao zaboravljeni snovi. Voda oko njih šapuće. Pojave koje ne pripadaju ni zemlji ni nebu, već mjestu između, peru s kose ljetnu prašinu, sunčeve poljupce, miris divljih malina. Pripremaju se. Kad zadnja vila izvuče glavu iz vode i kosa joj se razlije niz leđa poput tekućeg srebra, čuje se zvuk, ne šum, ne glas, nego nešto treće, kao da je šuma udahnula i zadržala dah, kao da je shvatila, sad dolazi mir, pravi mir, onaj koji se ne može pronaći, samo dočekati.

Kroz šumu prođe drhtaj. Ne strah, prizivanje.

A onda pada prva večernja magla. Ne kao zastor, nego kao koprena preko nevjeste, poluprozirna, tajna, obećavajuća. I u toj magli jesen počinje šaptati. Njezine riječi nemaju glasova. Ulaze kroz kožu, kroz pore, kroz mjesta gdje tijelo pamti ono što um ne može. Govori o tome kako san nije suprotnost života, nego njegov najtiši nastavak. Kako tama nije neprijatelj svjetla, nego mjesto gdje se svjetlo odmara prije nego što ponovno zasja.

Sve tone. Drveće spušta ruke. Travke savijaju glave. Kamen postaje mekan, kao da je zaboravio da je kamen. Nebo se spušta niže, gotovo da možeš dotaknuti oblake. Život ne prestaje, samo mijenja ritam. Preokreće dah.

I čovjek, ako dovoljno dugo stoji, ako ne pobjegne u buku, u svjetla, u onu grozničavu potrebu da ne osjeća, čut će je. Istinu koju jesen čuva kao najveću tajnu. Da sve, baš sve, čak i kad izgleda da umire, zapravo samo uči kako se spava dublje. Kako se sanja hrabrije. Kako se vjeruje bez dokaza.

Jesen je vještica koja liječi tako što te ne dira. Mudrac koji podučava šutnjom. Most između onoga što jesmo i onoga što ćemo biti kad napokon odustanemo od potrebe da budemo išta.

I negdje, u najdubljoj šumi, ispod najdeblje magle, ispod lišća koje pokriva zemlju poput zlatnog tepiha starog koliko i sjećanje, svijet diše tiho. Tako tiho da moraš pritisnuti uho uz zemlju da bi ga čuo. Dišu stabla. Dišu kamenje. Dišu mrtvi i nerođeni. I svi zajedno, u jednom jedinom ritmu, šapuću istu molitvu:

Pusti me da spavam. Ja znam put kući.

Matija Gerić