Ljeto nije godišnje doba, ljeto je ogledalo koje ne laže. Podsjetnik na ono što nisi rekao, na riječi koje su se otopile u grlu poput leda na ljetnom asfaltu. Na ljude koje si volio kad ljubav nije bila vještina, nego instinkt.

Ljeto, to je tišina između dvoje koji su se nekad smijali kao djeca u kiši. Vrela pauza između rečenica koje više nemaju smisla jer usta koja su ih trebala oblikovati sada šute u drugim krajevima svijeta.

Svi govore kako ljeto donosi slobodu, ali prvo što skineš nisu lanci, nego slojeve zaštite. Ljeti si najbliže sebi, gol kao novorođenče pred ogledalom vremena. Vrućina tjera i kožu i laži da popuste. I što ostane? Tijelo koje se znoji u 3 ujutro. Srce koje luta između dva grada. Pogledi u prazno, tražeći nekog tko više ne dolazi.

Na plažama su svi razgolićeni, ali nitko nije stvarno gol. Ljudi nose ožiljke kao kupaće kostime. Smiju se dok ih ljetne večeri ne prepoznaju. Noć se spušta tiho kao majčin šapat, zna da neke tuge isparavaju sporije.

Ljetni zrak nosi mirise koji bude uspomene. Cvijeće cvjeta kao da čuva tajne prošlih ljeta. Vjetar šapće priče koje smo zaboravili da smo ikad živjeli.

Ljeto ne oprašta. Zrak je pregust za izgovore, a sunce preoštro da bi se lagalo. Sve se vidi. Ono što si skrivao cijelu godinu. Ono što si mislio da si zaboravio.

U ljetnim noćima, kad se priroda stišava kao umorna mačka, čujemo otkucaje sati koji odjekuju kao koraci nekoga tko odlazi. Zvijezde nas gledaju kao stari suci, a mi se pitamo, jesmo li ikad bili dovoljno hrabri?

Ali možda je baš zato ljeto važno. Svuče nas do kosti poput pješčanih oluja, ostavi sirove kao otvorenu ranu. I ako izdržimo, ako ne pobjegnemo pod klimatiziranu laž, možda se sjetimo da je ljepota u tome što smo krhki. Što se lomimo i sastavljamo kao mozaik koji pamti svaki dodir.

Ljeto nas uči da je život ljetnji plod, sočan, ali prolazan. Da je sreća poput ljetne kiše, rijetka, ali kada dođe, pere sve čisto.

I dok čekamo da se vrućina smiri, držimo se za ono što ljeto neće oprostiti, da smo voljeli.

Nesavršeno, ali istinito. Jer kad se sve svuče do kosti, ostaje samo to.

Matija Gerić