U tišini bijele zgrade na kraju grada, gdje se asfalt gubi u maglama sjećanja, stoji muzej kakav svijet nikad nije vidio. Ovdje se ne čuvaju zlatni ukrasi faraona ni mramorne suze velikih kipara. Ovdje se čuvaju naši promašaji, svaki jedan prikovan na baršun vremena poput rijetkih leptira čija krila još uvijek trepere od neispunjenih želja.

Kustos Branimir prolazi tiho između stakala, a njegovi koraci tone u debeli tepih koji guta sve osim onog što se ne može prigušiti, otkucaja srca koje nosi težinu cijelog svijeta. Svaki eksponat diše svoju priču kroz zapečaćenu tišinu. Svaki je promašaj nečija skrivena rana koja je ovdje konačno dobila pravo da krvari na svjetlu.

U prvoj vitrini, poput svetog rukopisa, leži Pismo koje nikad nije poslano. Blijeda arka prepuna riječi koje su gorjele u grlu dok nisu postale pepeo. Kad su napokon odlučile izroniti, bilo je prekasno. Ljubav je već otišla drugim vratima. Slova su pougljena od čekanja, a svaka je riječ ožiljak koji još uvijek boli.

Na zidu visi Fotografija propuštene prilike, slika koja je jednom prošla kroz naš život poput komete, brža od naših ruku, svjetlija od naše hrabrosti. Gledali smo u drugu stranu jer smo se bojali da ćemo oslijepiti od vlastitih mogućnosti. Slika je mutna, jer promašaje vidimo tek kad se udalje dovoljno da nas ne mogu više povrijediti.

Ispod nje, u maloj kutiji od ebanovine, drijema Polomljeni san o slavi. Kristalna figura koja je nekad bila čovjek na pozornici, a sad je samo šačica svjetlucavih krhotina. Svaki dio još uvijek reflektira ono što je moglo biti, a svaki odsjaj reže poput noža.

Branimir zaustavlja korak pred eksponatom koji posjetitelji najčešće preskoče. Neispečeni kolač pod staklenim zvonom. Netko ga je počeo peći s ljubavlju, ali se uplašio da neće biti dovoljno sladak. Vatru je stišao, a ljubav je ostala sirova u sredini. Kolač još uvijek miriše na nešto što nikad nije bilo dovršeno, na sve one "možda" koje smo zadržali u sebi.

Najdragocjeniji eksponat krije se u samom srcu muzeja. Pohabana ljubavna izjava, napisana na papiru koji se raspada kad ga dotakne vlastita istina. Slova su izblijedila poput starih fotografija, ali emocija još uvijek pulsira između redaka. Srce koje je ovo napisalo još uvijek kuca za osobu koja nikad neće znati koliko je bila voljena.

Ali Branimir ne zna da ga njegov muzej odaje. Posjetitelji vide kako njegovi prsti drhte kad objašnjava Trenutak kada je trebalo reći ne, kako se njegov glas slama kao suho drvo kad govori o Projektima koji su u njemu umirali polako, poput neponjavljenih molitvi. Oni znaju da je ovaj muzej njegov unutrašnji svijet, da je svaki eksponat komad duše koji je ostavio da se vidi.

Najstrašniji eksponat skriva se u kancelariji, iza vrata koja nikad ne otvara. To je Trenutak kad je odustao od nečeg velikog. Prazan stalak koji govori glasnije od bilo kojeg predmeta. Neki promašaji su preveliki za vitrine, oni žive u nama, hrane se našim dahom i rastu s našim godinama, postaju dio nas.

Kad ugasi svjetla i zaključa muzej, Branimir osjeća kako ga okružuju duhovi svojih eksponata. Je svi smo mi kustosi vlastitih muzeja promašaja, samo što su naše vitrine od kože i krvi. Nosimo ih ponosno i sramotno, jer promašaji su jedini čisti dokaz da smo pokušali, da smo imali hrabrosti zaigrati igru s vlastitim životom.

U dubini noći, kad se grad stišava do šapata, promašaji ožive i počnu svoju vječnu priču. Oni su naši najvjerniji suputnici, nikad nas ne napuštaju, nikad nas ne izdaju. Oni su naši najbolji učitelji, jer nas uče da je savršenstvo najgori od svih promašaja, promašaj da budemo čovjek koji osjeća, griješi, pati i pokušava ponovno.

Branimir odlazi kući noseći sa sobom težinu koju svaki kustos poznaje. Najljepše kolekcije nastaju od onoga što se raspalo u našim rukama. Jer jedino u promašajima vidimo koliko smo divlje, očajnički i beskrajno željeli uspjeti. Jedino u onome što nismo postigli otkrivamo dubinu svojih snova.

Muzej nikad ne spava. Njegovi eksponati čekaju novi dan, novu priliku da nekome pokažu kako se ljubav čuva u nedovršenim djelima, kako se hrabrost mjeri u pokušajima, a ljepota u onome što se usudi biti nesavršeno.

Matija Gerić