U tišini koja prekriva svijet, postoji mladić koji čuje simfoniju koju drugi ne razumiju. Njegova igra počinje tihim šapatom povjetarca, što mu miluje kosu poput odsutnih majčinih prstiju. Oči mu se zatvaraju, a lice okreće nebu, tamo gdje vjetar rađa svoje najljepše melodije.

Od malih nogu bio je drugačiji. Pronalazio je mir u šapatu lišća, u brzim promjenama oblaka. Govorio je kasno, šutio često. A kad su ga pitali što misli, samo bi podigao pogled prema horizontu. Ali vjetar... vjetar je razumio.

Vjetar je njegov jedini istinski sugovornik. On stoji na brežuljku, raširenih ruku poput mladog bora što pozdravlja oluju. Svaki povjetarac nosi mu poruku, svaki uzdah atmosfere postaje nota koju samo on zna čitati. Ne treba mu prijevod, tijelo govori ono što um ne može protumačiti.

Kad vjetar pojača, mladić započinje svoje kretanje. Osjeti kako mu se vjetar provlači kroz nogavice, milujući mu listove poput nježnih prstiju koji znaju svaku brazdu na njegovoj koži. Povjetarac mu podiže majicu, kao jedro malog broda, a zatim ju blago spušta uz njegov trbuh. To je dodir kakav nikad nije osjetio, topao, zaštitnički, poput majčinog zagrljaja kojeg se jedva sjeća.

Pokreti nisu uvježbavani, nisu naučeni, rađaju se iz dubine duše, kao rijeka što teče prema moru. Ramena mu trzaju u ritmu nevidljivih valova, stopala traže takt što odjekuje među oblacima. Postaje instrument koji svira sebe, melodija koja se rađa dok se izvodi.

Tu, u tim trenucima, postoji bezuvjetno razumijevanje. Vjetar mu šapuće tajne u uho, riječi koje nitko drugi neće čuti. Priče o oblacima što nose kiše u daleke krajeve, o pticama što lete prema suncu. Smiju se zajedno, mladić i njegov nevidljivi prijatelj, jer njihov humor razumije samo nebo. Vjetar ne pita zašto govori drukčije od drugih, ne čudi se što traži samoću. Vjetar ga prihvaća takvog kakav jest, čistog, iskrenog, nedokučivog u svojoj ljepoti.

Koža mu se ježi od tog nevidljivog dodira. Vjetar mu se uvlači pod odjeću poput radoznale mačke, mijauče mu nježno na jeziku prirode. Provlači mu se između prstiju, kružeći oko gležnjeva, milujući mu vrat onom brigom koju je uvijek lijepo osjetiti. Vjetar poznaje svaki kutak njegova bića. Zna kad ga tuga spopadne pa mu donese miris svježeg bilja. Prepoznaje radost i dijeli igru oblaka koji se mijenjaju u fantastične oblike.

Dok sunce zalazi, mladićeva simfonija pokreta postaje snažnija. Vjetar mu govori šaptom, smijući se njegovim nespretnim pokušajima da uhvati val zraka koji mu bježi kroz prste. Pleši sa mnom, šapuće mu povjetarac, ples kao što nisi nikad plesao. Vjetar mu kazuje legende o dalekim krajevima, o pustinjskim pješčanim olujama, o ledenim vrtlozima s polarnih širina. On ih utjelovljuje, pretače u pokret. Ramena mu se podižu i spuštaju poput valova, koljena mu se savijaju kao konci marionete što pleše u nevidljivim rukama, a prsti mu trepere poput plamena koji dršće u tišini.

Vjetar mu sada prolazi kroz kosu poput češlja od zraka, spušta mu se niz kralježnicu kao majčina ruka što ga umiruje prije spavanja. Mladić osjeti kako mu majica lijepo prianja uz tijelo, a zatim se opušta, kao da ga netko nježno grli i pušta. Tu je nježnost koju je oduvijek tražio, bezuvjetna, čista, bez zahtjeva.

Nema svjedoka tom spektaklu. Nema kroničara koji bi zapisao trenutke. Mladić je sam sa svojim vjetrom i nikada nije bio manje usamljen. U vrtlogu koji ga obasjava, u povorci nevidljivih plesača, pronašao je pripadnost. Rijetku, gotovo nepoznatu drugima.

Kad se vjetar utiša, mladić polako privodi kraju svoju igru. Zadnji pokreti nalikuju zatvaranju knjige, puni zahvalnosti za još jednu priču ispričanu njegovim tijelom. Povjetarac mu još jednom prođe kroz odjeću, kao da mu daje poklon za rastanak, šapućući mu, do sutra, moj plesače. Ostaje nepomičan dok mu se srce smiruje, slušajući kako se njegov vlastiti dah spaja s posljednjim uzdahom povjetarca.

Vjetar odlazi, ali ne zauvijek. Mladić zna, sutra će opet doći. On će raširiti ruke prema beskonačnosti i započeti novo kretanje. Jer u svijetu punom nerazumijevanja, našao je saveznika koji ne traži da se mijenja.

A kad sunce konačno zađe, mladić hoda prema kući noseći u sebi tajnu koju nitko neće čuti. Da je plesao s vjetrom i da mu je vjetar uzvratio kretanje.

Sutra će možda netko proći tim brežuljkom i primijetiti kako trava raste u čudnim oblicima, kao da ju je netko naučio da pleše.

I neće znati da je tu,na tome mjestu, vjetar izabrao svog jedinog plesača.

Matija Gerić