Postoji trenutak kad se svemir prepolovi na prije i poslije. Moj je došao u obliku bijele haljine.

Ušla je u prostoriju kao da je koračala kroz vrata između svjetova, kao da je dotaknula prag između sna i budnosti, tišine i zvuka. Rebra su mi se pretvorila u kavez, ne da je zatvorim, već da je zadržim u sebi, barem na tren. Duša se prepisala novom tintom, bojom koju nisam znao da postoji dok nije prošla kraj mene. Ime se promijenilo u nešto što će oduvijek značiti, onaj koji ju je vidio u bijelom.

Zrak se zgustio kao med. Svaka sekunda postala je vječnost. Ja sam stajao ukorijenjen poput stabla što je zaboravilo da može rasti u bilo kojem smjeru osim prema njoj.

Ne sjećam se njezinih cipela, ni kose, ni glasa. Samo te haljine. Tkanina što je šaptala tajne zvijezda, kao da se je nebo rasparano da bi je obuklo. Mekša od prvog snijega koji padne na dječji dlan, nježnija od šaputanja anđela koji se boje da ne probude san. Kao da je haljina bila stvorena ne za tijelo, već za dušu koja se usudila hodati. Među njezinim naborima živjele su krhotine svemira što su se spustile s neba da joj budu svjedoci.

Nosila je miris mentola i badema, kao šećer što se topi na jeziku uspomene. Kao prva kap kiše što dotakne usne djeteta što nikad nije okusilo nebo.

Kao da je sve ostalo bilo samo okvir oko čudesne slike. Bijela, prozračna, nepokorena, kao da ju nije nosila ona, nego je haljina nosila nju kroz svijet, ona je bila njezina krila. Ili možda, nas oboje kroz trenutak koji je bio beskraj.

Na rubu haljine, mala mrlja od kave. Sjajila se kao medalja za odvažnost. Kao zvijezda što odbija nestati kad se dan rađa. A pored nje, sićušna crvena mrlja od vina, kap krvi što je haljina sama sebi darovala da pokaže da je živa. Da nije anđeoska, nego ženska. Da zna i za strast, ne samo za svetost.

Bijelo. Nije boja. To je odsutnost zaklona. Rana koja ne krvari, već pjeva, tiho, ali toliko jasno da je čuješ i kad zatvoriš oči. Kao da bijela nosi sve boje koje su ikad pokušale biti iskrene, ali su izblijedjele pred njezinom istinom. Svjetlost koja ne liječi, već rađa. Hram od tkanine gdje sam se jednom klanjao životu, kao da je bio oltar.

Od tada, bijela haljina za mene nije boja.

Ona je ritam.

Ona je proljeće u grudima koje ne zna kamo da krene, pa se prepušta vjetru koji zna putove srca. Magla koja miriše na more i na prve strahove. Treptaj prije suze koju zadržiš iz zanosa prema onome što osjećaš, a ne znaš imenovati, jer nema riječi za čudesnost.

Haljina je znala da će je nositi samo dvaput. Prvi put, da ga nauči vjerovati u pobjedu trenutka. Drugi put, da ga nauči opraštati kao što nebo oprašta kiši što pada. I između tih trenutaka, na beskrajnost koja stane u šaku.

Nosila ju je na dan kad je rekla „ostajem“, a njezina riječ bila je kao ptica što se vraća u gnijezdo, umorna, ali sigurna. I nosila ju je na dan kad je otišla, a njezina šutnja bila je pjesma što se pjeva samo jednom, onim glasom koji više ne traži odgovor, već blagoslov odlaska.

Dvije iste boje, dva potpuno različita značenja.

Prvi put kao zavjet što se upisuje zlatnim slovima u nebo. Drugi put kao otpust što se šalje na krilima vjetra. A između, sve ono što nismo znali reći, pa smo šutjeli kao da je i sama tišina bila glazba. Sve ono što smo voljeli, a nismo znali uhvatiti, kao cvijeće što cvate samo jednu noć.

Sjećam se i zlatnog gumba na rukavu, sitnog sunca koje je trepnulo kad je podigla ruku da popravi kosu. I kako je taj jedan detalj u boji učinio sve bijelo još svjetlijim. Kao da je bio jedina nota u simfoniji što se držala za tišinu, čekala pravi trenutak da zazvuči, i u tom trenu, sve je postalo cjelina.

Volio sam kako joj drhti rame kad diše. Kao da joj je tijelo sviralo na žicama koje je nebo postavilo. Kao da je svaki njen dah bio nota u simfoniji koju samo srce može čuti.

Sjećam se kako joj se haljina lijepila za znoj na vratu, kao da je tkanina htjela ostati uz nju zauvijek, upiti svaki trag njenog postojanja. Taj obrazac od soli i odvažnosti bio je ljepši od svih čipki, svih vezenih uzoraka, jer je nosio dokaz da je bila stvarna, da je bila živa, da se usudila osjećati.

A na samom kraju rukava, tanka crna nit što se odvajala. Nije bila greška, bila je poezija. Kao da je haljina sama sebi pisala stihove o prolaznosti. O tome kako je i najljepše krhko. I kako je upravo ta krhkost čini dragocjenom.

Jer bijela nije boja snova. Ona je boja nagosti koja se ne boji pokazati.

Sve se na njoj vidi, svaka mrlja, svaki drhtaj, svaki pogrešan korak. Kao na duši koja ne zna lagati. A ona je u njoj stajala uspravno. Kao žena koja zna što gubi, ali ne odustaje od sebe. Kao cvijet koji cvate i kad zna da će uvenuti.

Ima nešto u muškarcu kad gleda ženu u bijelom. Nešto divlje, neukrotivo, duboko kao bunari što čuvaju tajne zemlje. Nije to žudnja. Nije ni čežnja. Više kao spoznaja da gledaš ono što ne možeš zadržati, ali ti je ipak dano, makar na trenutak. I taj trenutak postane mjera svih budućih. Kao da je bio kalup u koji se slijevaju sve druge ljubavi.

Sada, kad čujem šuštanje tkanine, kad vidim kako dan pada kroz prozor i obasjava prašinu u zraku kao da su to bile sitne zvijezde, pomislim na nju. I na bijelu haljinu. Ne na ženu. Ne na ljubav. Ne na kraj. Samo, na bijelo. Na ono mjesto u meni koje još uvijek vjeruje u milost.

U magiju dodira.

U moć šutnje što govori više od svih riječi.

Kad je otišla, bijelo nije potamnjelo. Postalo je svijeća u mojim žilama. Gorim od njega već godinama i ne žalim.

Jer neki požari ne troše, već hrane dušu.

Jer bijela haljina nikad ne nestane. Ona ostane u muškarcu, kao sjena svjetla koje se ne gasi. Ne kao uspomena, nego kao puls. Kao podsjetnik da je jednom bio viđen, ne kroz pogled, već kroz srce.

I da je bio dovoljan. Onakav kakav jest. Bez dodataka. Bez obrane. Kao dlan koji se pruža svjetlu i ne traži ništa zauzvrat osim da ga prepozna.

I u tome je bila sva misterija.
U tome što je bila stvarna.
U tome što je bila tu.

U tome što je voljela u bijelom, kao da je to bilo jedino pravo ruho za ljubav.

Matija Gerić