Nitko nas ne uči kako da volimo manje. Uče nas da budemo vjerni, postojani, ustrajni, da ljubav znači ostati, uvijek ostati, bez obzira na cijenu. Ali što kada ta cijena postane naša vlastita suština? Što kada shvatimo da smo, gradeći most prema nekome, srušili vlastite temelje?

Kao ptica što prereže vlastitu prsnu kost kako bi oslobodila krila zarobljena u žici, tako i mi ponekad moramo presjeći niti što nas vežu za one koje volimo, znajući da će rana ostati zauvijek otvorena.

Srce govori jezikom kojeg razum ne može prevesti. Ono pamti dodir kao što zemlja pamti kišu, duboko, u slojevima što se ne mogu obrisati. Ono gradi hramove od trunaka, pozlaćuje sjene, pretvara otrove u nektar. Prkosno je, srce.

Ono se ne predaje pred očiglednim, ono vjeruje u tišine između riječi, u obećanja što nikad nisu izrečena. Ono čeka kao svjetionik na stijeni, uporno, unatoč oluji što se nikad ne stišava.

A onda dolazi um, taj okrutni milostivac i polako, poput svitanja što razotkriva ruševine noći, počinje prikazivati istinu. Ne onu što želimo vidjeti, već onu što jest. Um ne zna kako biti nježan u svojim otkrićima. On stavlja ogledalo pred lice i šapće, vidiš li da te ova ljubav guta? Vidiš li da postaješ netko drugi? Vidiš li da čekaš nekoga tko je odavno otišao, tko možda nikad nije ni stigao?

I tada započinje ona najtiša od svih bitaka, borba između onoga što osjećamo i onoga što znamo. Rat vođen bez oružja, bez svjedoka, samo u komorama jedne duše što se raspada kao papir u kiši. Srce viče, um šapuće, a mi stojimo negdje između, rascjepkani, nemoćni. Želimo biti razumni, ali razum se predaje. Želimo ostati vjerni osjećajima, ali osjećaji nas već odavno odvode prema rubu ponora.

Maknuti se od nekoga koga voliš nije čin snage, to je čin preživljavanja. To je priznanje da postoje ljubavi koje, koliko god bile istinske, postaju otrovni bunari iz kojih pijemo samo zato što ne poznajemo put do izvora. To je shvaćanje da brinuti o drugome ne znači gubiti sebe, da odanost ne smije postati samoukidanje, da i najdublja naklonost mora poznavati granice ili postaje tamnica.

Tada odlazimo. Ne zato što više ne volimo, već zato što konačno volimo sebe dovoljno da priznamo, ovaj put nas ne vodi kući. Odlazimo s rascjepkanim srcem, s glavom punom razloga i dušom punom kajanja. Pitamo se, jesam li mogao više? Je li bilo trenutka kad sam odustao prerano? Hoću li jednoga dana zažaliti zbog ove odluke što me razdire?

I možda hoćemo. Možda će nas, u tihim trenucima, uvijek opsjedati fantomi onoga što bi moglo biti. Možda ćemo zauvijek nositi ožiljke neizgovorenih zbogom, možda će nas povremeno uhvatiti val čežnje tako snažan da ćemo posumnjati u sve što smo znali.

Ali možda je to cijena mudrosti, shvatiti da neke borbe ne treba dobiti, da neka vrata treba zatvoriti kako bi se druga mogla otvoriti, da je ponekad najveći čin ljubavi, otpuštanje.

I zato idemo dalje. Korak po korak, s teškim srcem i jasnim umom, noseći i ljubav i bol i sjećanje i oproštaj.

A ipak, u najtišim trenucima noći, kad um zaspi, a srce opet progovori, jesmo li učinili pravu stvar?

Ili smo samo pobjegli od jedine bitke koju je trebalo dobiti?

Matija Gerić