Kažu da je Mjesec pust. Da je hladan i nijem, bez daha, bez zvuka.

Ali to govore oni koji nikada nisu zaspali pod njegovim svjetlom, niti ga gledali dovoljno dugo da mu se srce otvori. Oni koji nisu čuli kako u njegovoj tišini nešto šapuće kao majčina uspavanka izgubljenoj djeci zvijezda.

Jer istina je, na Mjesecu cvatu ruže.

Ne obične. Ne one zemaljske, sa trnjem koje boli i lišćem što žuti. Ne, ove su drugačije. Bijele poput prvog daha u zimskom jutru, krhke poput misli koju vjetar odnese prije nego postane riječ. Prozirne kao suza radosnica.

Rastu tamo gdje nitko ne gleda. Na sjenovitim stranama kratera, u prašini prošlih vjekova, u brazdama starih čežnji koje je Mjesec upamtio bolje nego što mi pamtimo vlastita imena.

Kažu da Mjesec sjaji jer odbija Sunčevu svjetlost.

Lažu. Sjaji jer ga njegove ruže obasjavaju iznutra, svaka latica noseći kap tišine, svaka drhtavši u ritmu izgubljenih snova. One plešu kad nitko ne gleda, tihi, vječni balet želja koje su našle dom.

Nisu posađene rukom, već željom. Tihom, neizgovorenom, koja se jednom otkinula s nečijeg srca i poletjela prema gore kao ptica što traži gnijezdo. Možda djetetovim snom o čudu. Možda tugom koju nitko nije zagrlio. Možda molitvom koju je Bog zaboravio uslišiti, pa ju je Mjesec prigrlio umjesto njega, nježno, kao što majka grli dijete koje se budi iz noćne more.

Ruže na Mjesecu ne venu. One pamte.

Svaka od njih zna ime onoga tko ju je poslao, nosi mu glas u latici, čuva mu želju u stabljici. I kad noću pogledaš gore, ako ti se učini da Mjesec titra, da pulsira kao zaljubljeno srce, vjeruj. To ti neka ruža maše. Neka misao iz srca, negdje u beskraju prepoznata i voljena.

A ponekada, rijetko ali istinito, dogodi se čudo.

Kada se negdje dolje, na Zemlji, ostvari san koji je predugo čekao u tišini. Kada se srca pronađu nakon godina lutanja labirintima straha. Kada se riječ konačno izgovori, a suza postane radost što se prelije preko ruba duše.

Tada se bijele latice počnu rumeniti kao zora koja se rađa.

Polako, nježno, kao da se stide vlastite ljepote. One ruže koje su pamtile čežnju sada pamte ispunjenje, a Mjesec prestaje biti samo srebrno oko noći. Postaje živa vatra, crveno-bijeli plamen nade koji pleše po nebeskom svodu kao svetac u ekstazi.

U takvim trenucima čak i oni koji inače ne vjeruju zastanu i pogledaju gore. Jer nešto ih poziva, nešto ih vuče neodoljivom snagom da svjedoče kako se čežnja pretvara u radost, kako se želja oblači u stvarnost, kako se san konačno oslobađa iz kaveza sumnje.

Mjesec tada ne samo što sjaji, on pjeva.

Tihom melodijom koja se čuje samo srcem, pjesmom što nema riječi, ali ima sve što riječi ne mogu reći.

Nitko te ruže ne može ubrati. Ne zato što su daleko, već zato što rastu iz onoga što ne možeš uhvatiti rukama, iz tuge koja je postala nada, iz čežnje koja je našla dom, iz vječnosti koja se zavukla u trenutak i tu se skućila. Rastu iz ljubavi koja je imala kamo ići, pa se vratila kući obojana u boje ispunjenja.

Zato Mjesec nikad ne tamni sasvim.

Zato ponekad bljeska srebrom kao zrcalo duše, a ponekad gori crveno poput srca koje je pronašlo svoj ritam. Zato ga djeca crtaju s osmijehom, oni još pamte istinu. A odrasli ga gledaju sa suzom u oku, oni su je zaboravili, ali srce pamti.

Jer tamo gore, negdje iza kamena i šutnje, cvatu ruže. Bijele za one koji još čekaju. Crvene za one koji su našli. Zlatne za one koji su naučili da je čekanje isto što i pronalaženje.

I svijetle za sve nas, jer u konačnici, svaka želja zaslužuje svoju ružu na Mjesecu. Svako srce zaslužuje da bude viđeno, prepoznato i voljeno.

Matija Gerić

https://ruzaukamenu.com/