Sanjaru što hoda stazama snova, srce je tiha ruža vjetrova.

Na stazi snova, gdje se horizonti stapaju s beskrajnim mogućnostima, svaki sanjar kreće na putovanje vođen svjetlom svog otvorenog srca. Ta staza vijuga kroz šume u kojima drveće šapuće zaboravljene jezike, a magla je dah drevnih priča što još traže svog pripovjedača. Nije ucrtana na papiru, rađa se svakim korakom. Stopala mu tonu u travu što svjetluca poput krhotina nestalih mjesečina, a svaki dah nosi miris nepoznatog.

Sanjar, poput usamljenog putnika na pragu čuda, stoji hrabro.

Što ako padnem?

Ali što ako poletim?

Njegovo srce gori kao svjetionik u noći. Osjetio je boju nade, toplu poput zlata sunca na licu.

To srce, otvoreno, pulsirajuće, njegov je kompas. Čudesni vodič čija igla ne poznaje oklijevanje, uvijek uperena prema pravom sjeveru unutarnjih želja. Kroz doline sumnje i uz litice straha, ono ostaje čvrsto. Tamo gdje bi se drugi zgrozili pred prazninom, on ugleda most od mjesečine, privremen, krhak, ali njegov.

Srce mu drhti.

Ovo je previsoko!

Ali negdje dublje, ispod straha, nešto mu šapne, toplo, nenametljivo, poput dlana na ramenu.
Dovoljno si jak. Osjeti vjetar. Ne bježi od visine, ona si ti.

Strah mu je stvorio ledene korijene oko stopala, ali otvoreno srce topi ih, u rijeku koja teče naprijed. Svaki otkucaj postaje pjesma hrabrosti. Svaki ritam, dokaz da snaga leži u ranjivosti, u spremnosti da se osjeća sve dubine svijeta.

Ipak, ispod svih slojeva nade i sjaja, sanjar zna.

On je sam. Ne usamljen, ne napušten, već tih, u svom svijetu gdje nitko još nije kročio. A katkad, u tišini između koraka, osjeti čežnju. Ne za snovima, već za rukom koja nije od magle. Za dodirom koji nije od svjetla.

Sanja o ljubavi.

O vjetrovima što dolaze s obala koje nisu izmišljene. O očima koje nisu simbol, već prozor. O prisutnosti što ne lebdi, već sjedi pokraj njega, tiha, stvarna, nasmiješena.

U trenucima kad mu srce postane preteško od tišine, on sjedne. Iz džepa izvadi stari papir, olovku bez gumice. Piše. Rečenice, krhotine, stihove. Piše da ti snovi ne ispare. Da ostanu. Jer možda ih netko jednom pronađe, kao poruku u boci ostavljenu vjetrovima.

A njegovo srce, ta tiha ruža vjetrova, okreće se prema tim rukama koje još nije susreo, ali ih osjeća, kao toplinu na koži koja prethodi dodiru.

Osjetio je tu dubinu. Poput teškog, glatkog kamena u džepu što ga podsjeća, da bez tmine nema zvijezda.

Šaputanja mudrosti plešu s vjetrom. U vjetru su mu došli glasovi, nisu bile riječi, već osjećaji oblikovani u zvuk. Milovali su mu dušu poput lišća u povjetarcu, što nosi tajne dalekosežnih krajeva. Vodili su ga putem koji se ne vidi očima, već se osjeća srcem. Okusio je slobodu, slanu poput morske magle na usnama.

Je li ovo stvarno putovanje ili san o putovanju? Ima li razlike?

Satovi su prestali kucati. Minuta ili vijek? Na stazi snova, vrijeme pleše u krugu.

I dok se uspinje, staza otkriva ljepotu. Svaki izazov postaje ogledalo. Svaki trenutak, prilika da zaroni dublje u vlastitu dušu, gdje se strah pretvara u tamnoljubičasti žar, a radost u živi biser zore.

Kad sanjar dosegne vrh, horizont se otvara kao tapiserija utkana od trijumfa. Svaka nit, svjedok neustrašivosti njegova srca. Zvijezda klizi nebom. U njoj ne vidi poruku, već potvrdu.

Ti si ovdje zato što moraš biti.

U tišini što slijedi, on stoji, osluškujući šapat vlastite duše. Govori mu glasnije od riječi. Zov novih staza odjekuje kroz beskrajnost gdje snovi čekaju, tihi, vječni, u zagrljaju nepregledne mašte.

I u tom trenutku, između daha i otkucaja, sanjar shvaća.

Put nije završen. Tek se rađa. Kao prva zora u njegovim očima.

U svakoj svjetlosnoj čestici magle, nova priča čeka.
Možda jednom, na vjetru, netko pronađe i njegov list papira.

Jer srce mu je ruža, otvorena, ranjiva i upravo zato živa.

Matija Gerić