U beskrajnoj tišini pustinje, gdje pijesak pleše s vjetrom svoju vječnu koreografiju smrti, živi dječak čije je srce ocean u pustoj zemlji. Duša mu je razapeta između zvijezda i pijeska, a oči nose teret neizgovorenih istina koje se rađaju u šaptanju vjetra. Vjeruje da suze mogu procvasti i tamo gdje se čini da je život nemoguć, da je ljubav nemoguća, da je nada mrtva.

Svako jutro, kad se sunce budi poput božanskog oka koje zuri bez milosti, dječak uzima svoju malu lopatu, sveticu koja će okrznuti vrata vječnosti. Korak po korak odlazi u svoje svetište, gdje pustinju čuje kako drhti u iščekivanju. Nisu to obični koraci, to su stope koje mjere udaljenost između nemogućeg i čuda.

Pustinja ga ne štedi. Njegova stopala, ispucana i izrezbarena kamenjem, krvare kroz krpe koje naziva sandalama. Sunce mu spaljuje vrat, a vjetar mu briše tragove kao da mu želi reći, nisi nikad bio ovdje.

Za svako razočaranje koje ga snađe kao grom u vedro nebo, za svaku riječ što je u njemu ostavila ožiljak, on ne sadi suze.
On kopa rupu i u nju gura svoje krvave komade mesa.
Svaka gruba riječ kao rana na podlaktici . Svaki podsmijeh, ubod nožem u slabine. I onda, u toj pustinji koja ne prašta, čeka da iz njegovog mesa nikne zvijezda.

Noći su najgore. Leži u krevetu od pijeska i osjeća kako mu srce puca na tisuću kristala . Svaki komad odražava bol koja je veća od oceana. Snovi mu dolaze u valovima lica što se rasipaju u prah, glasovi što se tope u vjetru, težina svijeta na leđima.

I tada, baš kad je mislio da više ne može…
Dogodi se nešto što ni svemir nije očekivao.

Iz pijeska se uzdiže okrvavljeno ogledalo. Kristalno, ali napuklo, kao da je rođeno iz boli. Kada pogleda u njega, ne vidi bajku.
Vidi sebe. Razbarušenu kosu punu pijeska i krvi od kamenja bačenog na njega. Oči pod modricama od neprospavanih noći. Ali u dubini, plamen koji proždire tame.

Glas ne dolazi izvana.
Pukotina proizađe iz njegove prsne kosti.
Kao da mu se duša slama pod težinom vlastitih snova. Svaka riječ što se čuje, zvuk pucanja rebara.

“Tvoja bol je postala most između svjetova. Tvoje suze su sjeme nove stvarnosti. Oni koji te nisu razumjeli, sada će gledati tvojim očima.”

Jedan od onih koji su ga zadirkivali stoji na rubu pustinje, ne znajući zašto mu je srce nemirno. Prilazi ogledalu i kad ga dotakne, kroz njega prostruji sve. Svaka rana. Svaki udarac. Svaki jecaj. On vrisne. Klekne. I shvati, nije dječak bio slab, nego on slijep.

U tom trenutku ogledalo počinje pulsirati. Kao srce koje se budi.
Iz njega izlazi svjetlost, toplija od sunca, mekša od mjesečine. Svako zrnce pijeska postaje kristal što pjeva. Svaki kamen, dragulj koji diše.

Ali nije to brza transformacija. Ne.
Pustinja se odupire. Vrišti. Umire. Rađa se.
Svjetlost ne dolazi kao dar, već kao posljedica svake patnje.

Dječak ne plače.
On krvari svjetlost.
I tada, kad sve boli prestanu biti rana i postanu vrata, on korača prema ogledalu.

Ovaj put ne nestaje.
Postaje.
Postaje dio svjetlosti, dio nada koje ni smrt ne može zgaziti.

Pustinja ostaje, ali sada u njoj raste vječni vrt nevidljivih cvjetova. I svaki put kad netko, bilo gdje na svijetu, zasadi suzu u vlastitu pustinju, jedan od tih cvjetova procvate.

Svaki put kad netko ne želi odustati od ljubavi , dječak se smiješi. Negdje između zvijezda i snova.
Jer on nije bio lud.
Bio je ožiljak što je naučio pjevati.

"Onima čije se duše bore s vjetrovima koje drugi ne čuju,
čije srce kuca u ritmu koji svijet naziva pogrešnim.
Svaki kamen bačen na vas , temelj za most prema novom svijetu.
Vaše suze su rijeke što će napojiti pustinje.
Vaša tišina, orkestar koji priprema revoluciju.
Ne dopustite da vam ukradu zvijezdu iz utrobe.
Jer jednog dana,
cijeli svemir će plesati po vašim notama.
“Za sve one, čija je različitost njihovo največe čudo”  "

Matija Gerić