Šutnja u sreći nije mudrost. To je pristanak na tamu.

Još nosim pepeo progutanih riječi kao sveti ostatak poraza. Naučili su me da je tišina krhki svod sigurnosti, a govor, jednostavno samoubojstvo duše. Bio sam poslušan sam kao dijete koje mora progutati gorke tablete mudrosti. Postao sam sjena bez sunca, prigušeni odjek čovjeka koji je sahranio vlastiti glas u grobu strahova.

Ali evo otkrića koje sam platio šutnjom krvavom.

Sakrivena radost je prljavština duše, crna mrlja na bijelom platnu postojanja. Neću više biti njezin sudionik u toj podloj igri skrivanja.

Sreća nema pravo šutjeti.

Ljutnja neka se kotrlja kroz tamne hodnike misli poput duha koji traži mir, to je njen teritorij, njen dom. Ali kad sreća naiđe poput jutarnje zore što probija noć, zahtijevam da je čuju i kostur i koža, da je osjeća svaki živac koji drži moje tijelo na okupu. Ne dopuštam da bude pozadinska buka u simfoniji postojanja.

Riječi sreće su oružje protiv tame. Koristim ih kao mač što siječe kroz laž.

Sjećam se dana kad sam gutao vlastiti glas poput otrova koji se mora progutati. Tada sam bio arhitekt vlastite šutnje, graditelj zidova koji su me zakopali živa u sarkofagu straha. Plaćao sam cijenu u mirnim noćima, vlastita tišina odzvanjala je u grudima kao krik koji nikad nije pronašao izlaz, kao ptica zatvorena u kavezu rebara.

Sada znam.

Ponekad, sve što želimo je sjesti u tišini i osjetiti kako nas svjetlo samo pronađe. Bez vike, bez najave. Ali i tada, u toj tišini, mora biti mjesta za istinu, onu koja ne šuti.

Radost koja se skriva postaje krivnja prema životu, grijeh protiv svjetla što gori u nama.

Jer znam i taj svijet, onaj gdje se sreća prešućuje iz pristojnosti, gdje se smijeh prigušuje iza zatvorenih vrata da ne smeta, da ne provocira one kojima je ponestalo snova. U tom svijetu, osmijeh se mjeri kao luksuz, a radost se posramljuje kao raskoš koju si ne možeš priuštiti. Šutnja je valuta pristanka, a svjetlo se gasi na rate, da ne boli.

Kad govorim o sreći, osjećam se kao da palim požar u srcu zimske noći. Svaka riječ je dijagonalni udarac u srž ljudskog straha, svaki slog bomba što razara tišinu. Gradi zlatne mostove preko provalija usamljenosti, ali i pali stare strukture trule od šutnje. Nisu to nježne proljetne kiše, to su valovi sreće koji grle obalu bez zadrške i mijenjaju joj oblik zauvijek.

Sreća je najotpornija kada je razotkrivena. Kada je gola pred olujom poput ratnika bez oklopa.

Radost je vatra koja ostavlja otiske na duši kao žig vlasništva nad vlastitim životom. Svaki moj osmijeh je ožiljak na licu svijeta, trajan, neopoziv, ponosan kao grb pobjednika. Kad pričam o sreći, ne želim da me čuju samo uši, želim da me čuje strah koji nas uči šutjeti, da ga paraliziram svojom hrabrošću.

Govoriti o radosti nije slabost. Šutjeti o njoj jest izdaja vlastitog srca.

Radost je poput svjetionika, ali ne onog nježnog koji vodi izgubljene, to je baklja Olimpijskog plamena koja pali noć i pretvara je u dan. Pokazuje put onima koji su zaboravili kako izgleda svjetlo, ali i osljepljuje one koji su se previše navikli na tamu, koji su postali vampiri vlastite sreće.

Kad šutimo o sreći, oduzimamo svijetu priliku da zasja. To je krađa svjetla, lopovluk nad budućnošću.

Možda negdje netko šuti kad je sretan, misleći da mora, vjerujući da je to zakon svemira. Ne mora. To je izdaja svjetla koje nosi u sebi, to je samoubojstvo duše na rate.

Možda šute jer ih je sreća jednom izdala, pa su naučili živjeti bez nje, kao ljudi koji su izgubili vjeru u proljeće. Znam kako to izgleda, kad radost dođe, a srce se ne usudi otvoriti, kao dom koji više ne čeka gosta.

I njima govorim. Ne morate vikati, ali nemojte više šutjeti. Pustite da vas čuju, makar šaptom.

I zato, kad me sreća pronađe poput lovca koji je napokon uhvatio plijen, neću joj vezati krila. Neću joj ugasiti svjetlo.

Govorit ću, jer sreća nije tu da šutimo o njoj, već da je slavimo kao pobjedu nad svime što nas uči da se sramimo vlastite svjetlosti, da budemo sjenke umjesto sunca.

Šutnja o radosti nije skromnost, to je samopoštovanje prema tami, pokora pred silama koje nas žele malima.

Neću šutjeti kad sam sretan. To je moja pobuna protiv svijeta koji nas uči da radost treba sakrivati kao sramotnu tajnu. To je moj rat protiv tišine koja ubija, moja revolucija protiv šutnje koja guši dušu.

Sreća je moja vjera.
Govor o njoj, moja molitva.

Matija Gerić