Kad noć položi glavu u krilo tišine, a zvuk svijeta se svede na disanje lišća i šuštanje misli, iz tame izrone one. Sitne, neuhvatljive.

Krijesnice.

Ne dolaze bučno, ne traže pogled, one samo jesu.

Ali tama ih ne rađa. Tama ih doji.

Obavija ih svojom crninom da bi svjetlost postala nježnija, krhkija, dodirljiva. Svaki njihov treptaj je poljubac na čelo noći, a tama uzvraća milujući ih baršunastim krilima, kao da šapuće:

Gledajte kako svjetlucaju u meni.

Nalik izgubljenim zvijezdama koje su se spustile da nas podsjete kako i nebo ponekad želi biti blizu, lebde kroz zrak nježno, kao da ne pripadaju svijetu koji ima težinu.

One nisu samo svjetla. To su misli od tame u vidljivom svjetlu, čuvari prolaska između svjetova.

Svaka od njih je drhtaj između dva kucaja srca, topla suza svjetlosti u očima noći. Toplina ih nosi,vlažni dah srpanjske tame. Kao da tama sama daruje te treptaje, ne da bi ih se oslobodila, već da bi pokazala koliko ljepote može nositi u sebi, kad je netko spreman gledati bez straha.

Svojom treperavom svjetlošću, kao da vode duše prošlosti kroz labirint vremena, krijesnice su mostovi između onoga što je bilo i onoga što jest. Prošlost i sadašnjost stapaju se u jednoj niti mističnog tkanja.

Čujem ih.

Ne šuštanjem krila, već šaptom koji svjetluca. Kao da se sama tišina lomi u kristale.

Tada čujem, korake tame po travi, rosu koja puca pod svjetlom, čekanje zemlje dok ih gleda.

Zrak zamiriše na čudo. Vlažna zemlja šapuće kroz miris. Rosa se izvija u nevidljive niti između vlati trave, a sve u meni utihne. Počinjem disati sporije, tiše i pluća žele zadržati čaroliju što duže. U tom prostoru između udaha i izdaha, krijesnice plešu kao duše koje su zaboravile vlastitu težinu.

Plešu u krugovima bez početka.

Jedna se penje, to je dah djetinjstva.

Druga klizi, suza izgubljena prije sto godina.

Treća, zaronjena u pad, kapljica svjetlosti što nikad ne dospije do zemlje.

I onda, toplina.

Ne čujem je. Ne osjetim težinu.

Bestežinsko sjeme svjetlosti klizi niz moju ruku. Ni dodir, ni let. Samo rastuće toplo zrno, kao da mi je krv progutala zvijezdu.

Koža postaje mjesečina pod njom. Njeno svjetlo treperi poput srca koje kuca izvan tijela. Moja koža je papir na kojem se piše priča starija od zvijezda.

Osjećam kako mi žile pulsiraju svjetlošću.

Dlan mi je otvorio prozor u drugi svijet. U tom trenutku sve staje. Vrijeme se skuplja u jedan jedini treptaj. Svijet zaboravi što je buka, ja zaboravim tko sam.

Ostaje samo ona.

To živo svjetlo koje ne traži ništa osim da bude viđeno.

Kao da su me u tom doticaju preplavila sjećanja koja nisu moja. Šapati predaka, topline dugo zaboravljenih zagrljaja, miris djetinjstva koji se rastapa na jeziku noći.

Njezin ples? Širenje svemira u minijaturi. Kružna putovanja koja spajaju moju prvu uspomenu s onim što će tek biti.

Krijesnice su glasnici tišine. Svjetlosni stihovi koje priroda šapuće samo onima koji se usude stati.

One ne svijetle da rastjeraju tamu. Svijetle jer tama zaslužuje nježnost. Jer i tuga i tišina, mogu biti dom ljepoti.

Živuće molitve koje trepere između neba i zemlje, svjedočeći da i u najmanjoj iskri postoji čitav svemir.

Njihov ples nije slučajan. To je jezik bez riječi, govor bez glasa. Pjesma noći napisana svjetlom.

I dok ih gledam kako lelujaju u ritmu koji poznaje samo nebo i vjetar, shvaćam:

Možda nisu one sišle k nama, nego smo mi na trenutak uspjeli dotaknuti nešto iznad. Nešto što lebdi između stvarnog i snovitog, između ovog i onog svijeta. Krijesnice čuvari portala kroz koji prolaze samo najosjetljivije duše.

Krijesnice su krhke.

I možda baš zato ostavljaju najdublji trag. Ne traju dugo. Ali trajnost je prevara.

Ova svjetlost , progutala je sve moje sate. Kad ugasne, ne nestaje. Usađuje se u krv. Postaje šapat u kostima. Sjena koja svijetli kad treba.

Kao da svaki njihov treptaj gravira u srce poruku koju ćemo tek sutra naučiti čitati.

I zato, kad ih ponovno ugledam, neću potrčati. Neću ih pokušati uhvatiti. Samo ću stati, tiho, kao dijete pred snom i pustiti da me obasjaju.

Tama se vraća.

Ali sada je drukčija. Nosi u sebi trag njihove topline. Rosa još pamti gdje su dotakle zemlju. Zrak još treperi od njihove prisutnosti.

A u mojem dlanu, žarko sjeme vječnosti što pulsira s mojim krvotokom.

Noć se zatvorila oko mene kao knjiga koja se pamti.

Krijesnice su nestale, ali nisu otišle. One sada žive u ritmu mog srca. U svakom kucaju, mali treptaj. U svakom dahu, šapat svjetlosti što se pretvorila u mene.

Tišina je sada gušća. Punija. Kao da je progutala čitav svemir i sada ga nosi u sebi.

Stojim u tami koja više nije prazna, ona je napunjena odjekom njihovog plesa, odjekom mog preobražaja.

Odlazim, ali ne idem. Dio mene ostaje ovdje zauvijek, ukorijenjen u zemlju koja je vidjela čudo.

A oni moji koraci što se udaljavaju, svaki je od njih sitna krijesnica što se ugasila da bi postala put.

Matija Gerić