Piši o nama, šapće glas u dubini noći, kada je svijet zaronjen u tišinu, a moja duša najpropusnija za njihove nezemaljske vizije.

Sjedim u tami svoje sobe, prsti mi drhte nad tipkovnicom, ne od straha, već od previše kave. Srce mi kuca brže nego što bi trebalo, ali to je vjerojatno zbog računa za struju koji sam danas dobio. Oni su tu opet, moji nevidljivi saveznici u kaosu mojega uma, glasovi koji plešu između realnosti i mašte poput pijanih turista na Jadranu.

Zašto ne napišeš knjigu o letećim slonovima? predlaže Dijete, tako ga zovem jer zvuči kao da je upravo otkrio da postoji sladoled s okusom maštanja. Njegov glas je mekan poput svilenog vjetra koji nosi miris tuđeg uspjeha. Ili o gradu gdje kiša pada nagore? To bi bilo revolucionarno!

Ne, ne, ne! Dijete se odjednom uznemiruje, glas mu postaje tanak kao vlat trave koja se savija pod teretom kiše. Zašto uvijek govoriš o tim groznim računima? Zašto ne možemo samo sanjati bez da se bojimo što će sutra biti?

Zamišljam kako sivi gigantski slon lebdi pokraj neonskog reklamnog panoa za kredit, neka bizarna vizija gdje se stvarnost susreće s fantazijom, a moj mozak pokušava napraviti smisao od svega.

Ali oni nisu stvarni! uzvikujem u tišini, a moje vlastite riječi odjekuju poput teških zvona u praznoj crkvi ili mojoj praznoj glavi, što je vjerojatniji slučaj. I tko će to čitati? Možda će jedini to Bubi izgristi, ako mi papir s tim tekstom padne na pod, pa ga on zgrabi i prožvače. Mada ne vjerujem, težak je to tekst.

A što je stvarno? Pita Realist, ime za glas koji me tjera da preispitam realnost. Ovaj je oštriji, kao kritika na društvenim mrežama, uvijek spreman s neugodnim pitanjima. Zar ljubav nije nestvarna prije nego što je osjetiš? Zar snovi nisu nestvarni prije nego što ih ostvariš? A računi za režije, oni su više nego stvarni! Računi su stvarni, ali čak i oni imaju dušu, dušu koja plače u podrumu banke.

Prestani! Dijete viče kroz suze. Prestanite s tim groznim stvarima! Zašto ne možemo govoriti o duginim mostovima i čokoladnim oblacima?

Jer to neće platiti tvoju struju, mali, odgovara Realist hladno.

Ti previše razmišljaš, umješava se Kritičar, glas koji zvuči kao da čita moju biografiju neuspjeha. Možda je problem što analiziraš umjesto da stvoriš. Možda je problem što se plašiš da nećeš biti dovoljno dobar. Možda je problem što uopće imaš račune. A možda je problem što si jednostavno loš pisac koji se vara da ima "glasove" umjesto da prizna svoju kreativnu impotenciju. Čak i Bubi bi pobjegao od tvojih letećih slonova, oni bi ga vjerojatno zgrozili više od tvoje uobičajene depresije.

Kritičar je uvijek u pravu, a to me nervira.

Hej, čekaj malo! prekida ga Lutalica, glas koji nikad ne zna gdje ide ali uvijek zna da treba ići. Kad progovori, u sobu uđe neki svjež, nepoznat zrak. A što ako napravimo muzej za stvari koje nikad nisu postojale? Ili biblioteku za knjige koje su se same napisale dok su ljudi spavali? Ili... ili kafić gdje se vrijeme pije umjesto kave!

Lutalica nikad ne ostaje na jednom mjestu. U jednom trenutku je u staroj napuštenoj luci razgovara s mačkama koje pamte ratove. U drugom vozi bicikl po krovu od oblaka. Njegove ideje nisu samo lude, one su putokazi ka mjestima koja ne postoje. On je onaj što uvijek nosi kartu na kojoj su označena samo mora, nikad kopna.

Evo ga opet kolektivni ludilo... promrmlja Kritičar s uzdahom koji nosi težinu svih mojih neispunjenih obećanja.

Zastajem. Ramena mi se nesvjesno podižu. Disanje postaje pliće. Strah me obuzima, ne zbog njih, već zbog činjenice da razgovaram sam sa sobom u 3 ujutro poput protagoniste nekog jeftinog psihološkog trilera.

Što ako su ti glasovi samo odraz moje podsvijesti koja vrišti za slobodom.

Što ako su najluđe ideje u našim glavama zapravo ključ za genijalnost? Ili znak da treba smanjiti količinu kave?

U tišini koja se spušta poput teške deke, čujem kako Dijete tiho jeca negdje u pozadini moje svijesti. Realist šuti, možda razmišlja o složenim kalkulacijama života. Kritičar brusi nove uvrede. A Lutalica... Lutalica već planira kako da napravi teleporter od kartonskih kutija.

Slušaj nas, šapću svi zajedno nakon te teške tišine, njihovi glasovi se stapaju poput rijeke što se ulijeva u more ili moje životne krize što se stapaju u jedan veliki kaos. Ali sada ih prepoznajem. Dijete što vjeruje u čuda kroz suze, Realist što traži logiku u kaos, Kritičar što pokazuje rupe u mojoj duši, Lutalica što traži put kroz nemoguće... Mi smo dio tebe koji odbija biti ograničen gravitacijom logike.

Aha, dakle vi ste razlog zašto mi život izgleda kao improvizirana predstava.

Hej! uzvikuje Lutalica kroz smijeh koji zvuči kao zvono u vjetru. Ne krivite nas za tvoju nesposobnost snalaženja u društvu! Mi smo ti koji te tjeramo da stvaraš! A to što ti praviš kaos od svega... pa, to je tvoj talent!

Wow, baš ste inspirativni, promrmljam, a riječi kapaju poput meda iz razlupane košnice.

A ti si patetičan, dodaje Kritičar s dozom zlobe koja bi mogla pokoriti male zemlje. Sjediš tu, žališ se na račune i razgovaraš s glasovima u glavi kao da je to neki duboki umjetnički čin.

Suze mi teku dok slušam njihove ludosti ili možda je to samo alergijska reakcija na prašinu koja se skupila na mom stolu dok vodim ovu životnu raspravu. Jer u njihovim idejama prepoznajem nešto duboko i bolno lijepo, čežnju za promjenom, za životom koji nadilazi granice svakodnevice i mojih kreditnih mogućnosti.

Oni me tjeraju da sanjam veće, ali me plaše jer znam da sam u ovoj borbi sam, osim kada dođu računi, tada su svi tu da pomognu.

Nisi sam, ispravlja me najnježniji od glasova, Dijete opet, uvijek optimističko unatoč svemu, iako mu glas još drhti od ranije žalosti. Mi smo tu. Uvijek smo bili tu. U svakom umjetniku koji je oslikao nemoguće pa završio na ulici, u svakom piscu koji je zapisao nezamislivo pa jeo paštetu mjesecima.

I tada razumijem, između svih svojih komentara i životnih kriza, oni možda nisu moja bolest, već moj dar. Možda nisu znak ludila, već most između onoga što jest i onoga što može biti.

U njihovim fantastičnim idejama krije se sjeme svake velike kreacije, svake revolucije uma i srca, pa čak i pisanje o letećim slonovima koji lebde pokraj oglasa za brze kredite.

Hvala vam, šapućem u noć, osjećajući kako se napetost otapa poput leda na ljetnom suncu ili moje volje za životom. Hvala vam što me podsjećate na magiju u ludilu, na ljepotu u kaosu, na svjetlost u tami... i na to da još uvijek nisam potpuno poludio. Ili jesam, pa se samo tješim.

Sentimentalan si kao turska sapunica, komentira Kritičar, ali čak i u njegovom glasu ima nešto manje oštro nego prije. Možda čak i poštovanje.

To je duh! Viču u zboru. Dijete euforično ali još uvijek s tragom tuge u glasu, Realist oprezan, ali zadovoljan logikom situacije, Kritičar skeptičan ali manje destruktivan, Lutalica već spreman za sljedeću avanturu koja uključuje možda i gradnju vrtuljka od maslačaka. A sada napiši tu priču o letećim slonovima! I ne zaboravi nas spomenuti u zahvalnicama!

Do ponovnog susreta, odgovaraju, njihovi glasovi se postupno utišavaju poput jeke što se gubi u daljini ili moje motivacije što nestaje pred prvim preprekama.

A ja ostajem sam, ali ne usamljen, nego obogaćen njihovim šaputanjima, spreman da pretvorim njihove fantazije u riječi što će, možda, jednom probuditi glasove u tuđim glavama.

Jer možda je to ono što nas čini ljudskim, sposobnost da čujemo nečujno, da vidimo nevidljivo, da vjerujemo u nemoguće.

I da se pri tome žalimo na sve.

Možda je to dovoljno. A možda i nije, ali što da radim, ovo je sve što imam.

I dok se naši glasovi povlače, a ja ostajem s treperavim sjenama njihovih ideja, shvaćam da mi jedna među njima neće dati mira, ona o letećim slonovima.
Možda je to djetinjasta ludost, možda manifest mog unutarnjeg kaosa, a možda tek način da se nasmijem stvarnosti dok mi još jednom lupa na vrata s računima u ruci.
Prije nego što ispričam tu priču, red je da se zahvalim onima koji su me natjerali da je napišem.

Zahvalnica
Djetetu, za čuda.
Realistu, za hladan tuš.
Kritičaru, za ožiljke.
Lutalici, za put bez karte.

Leteći slonovi

Postoji grad u kojem slonovi lete.
Ne zato što im je priroda podarila krila, nego zato što su odbili poštovati zakone fizike. Uostalom, zakoni su uvijek stvar dogovora, a tko je ikad pitao slonove žele li pristati na njih?

Ti su slonovi teški kao sjećanja koja nosimo godinama, a opet lebde iznad naših glava, bez ikakve namjere da se spuste. Njihova krila nisu od perja, nego od prešućenih istina i odbačenih snova, onih koje nismo imali hrabrosti ostvariti.

Ujutro ih gledam kako prolaze iznad krova mog stana. Neki lete u formaciji, ozbiljni poput ministara na službenom putovanju. Drugi se vrte u spiralama, kao da im je jedina svrha zaljuljati oblake i prosuti malo kiše na one koji misle da je život stabilan.
I onda se sjetim, ni ja nisam stabilan, pa ipak, nekako i dalje plutam.

U gradu s letećim slonovima reklame za brze kredite sjaje jače nego zvijezde. Možda je to slučajnost, a možda i podsjetnik da ništa ne možeš ponijeti sa sobom kad poletiš, osim duga.
Ponekad slonovi zastanu ispred tih reklama, kao da se pitaju, koliko bi koštala sloboda kad bi je netko stavio na prodaju? I tko bi je uopće mogao platiti?

Slonovi su tu da nas zabave, da nas uvjere da svijet još ima mašte. Lete jer nemaju gdje sletjeti. Možda lete da nas podsjete kako nismo osuđeni na tlo, osim ako sami ne zabijemo noge u zemlju.

Ponekad mi jedan priđe dovoljno blizu da vidim bore oko njegovih očiju. Nisu to bore od starosti, nego od smijeha. Izgleda da je život iznad oblaka zabavniji nego što sam mislio. Možda se tamo gore više ne priča o računima, možda gore nikad ne kasniš, možda… gore te jedino gravitacija može ignorirati.

Jednog dana, odlučit ću poletjeti s njima.
Neću nositi ništa osim staklenke u kojoj ću spremiti zvuk vjetra pod njihovim krilima. Možda mi više neće trebati tlo, možda mi više neće trebati ni razum.

Do tada, gledam ih s prozora, uz kavu koja se hladi i pitam se, jesam li ja jedini koji je primijetio da leteći slonovi ne mašu krilima?
Možda zato što znaju ono što mi zaboravljamo.

Ponekad je dovoljno samo prestati padati.

Matija Gerić