Noćas nisam mogao spavati. Ležao sam u tišini, slušao kako sat otkucava sate i razmišljao o tome kako ništa više nije kao prije. Ne mogu točno reći kada se promjena dogodila , je li došla iznenada, ili se skupljala godinama, kao voda koja polako nagriza kamen dok se jednog dana ne uruši cijela litica.

Jutros sam prošao pokraj škole u kojoj sam učio. Čak je i miris betona izgubio onu oštricu nekoć poznatog. Udisao sam zrak koji bi trebao biti pun uspomena, ali kao da su se molekule promijenile. Ista zgrada. Isti beton. A opet, sve strano. Prozor razreda koji je nekoć bio zelen sad je progutala nijansa koja nema ime. Nije plava. Nije siva. Kao boja iz nekog drugog spektra koji prije nisam mogao vidjeti.

Odrastao sam vjerujući u čvrste temelje. Moj otac imao je jasna pravila, što znači biti muškarac, kako se živi, što je uspjeh. Govorio je s uvjerenjem čovjeka koji zna da stoji na čvrstom tlu. A ja? Ja sam vjerovao da će mi, ako dovoljno pažljivo slijedim taj put, jednog dana biti jednako čvrsto pod nogama.

Ali sad, u svojim četrdesetima, gledam oko sebe i ne prepoznajem svijet. Posao koji sam godinama gradio više ne pruža onaj osjećaj svrhe. Prijateljstva koja su činila okosnicu mog života razrijedila su se ili preoblikovala u nešto što više ne mogu imenovati.

Čak su i zvukovi drugačiji.

Automobili zuje poput mehaničkih insekata, a ne kao čelični konji iz mog djetinjstva. Ponekad se pitam ? Je li nebo stvarno sivije nego prije ili moje oči gube pigment?

Ljudi oko mene hodaju kao da ništa nije drugačije. Njihovi osmijesi su čvrsti, koraci odmjereni. A ja? Ja gledam kako se njihove figure tope na rubovima, kao da su nacrtani krivom bojom na vlažnom papiru.

Kad se nasmijem, čujem kako se smijeh lomi o zidove. Stakleni šrapnel koji ne rani nikoga osim mene.

Ponekad me preplavi val tjeskobe tako snažan da moram stati. Fizički stati usred koraka i podsjetiti se kako disati. Ruke mi gore , kao da pod kožom tinja vatra bez plamena. Neopipljiva, ali nezaustavljiva. Čak i zimi, dlanovi su mi vreli kao pijesak pod suncem koje ne prašta.

Gdje je onaj svijet za koji sam se pripremao? Gdje su nagrade za sva odricanja, neprospavane noći, kompromise?

Zašto se osjećam kao stranac u vlastitoj koži?

Prije nekoliko dana sreo sam starog prijatelja iz srednje škole. Petnaestak godina nismo se vidjeli. Razmijenili smo uobičajene fraze o poslu, zdravlju, obitelji. A onda je nastala tišina. U njegovim očima vidio sam isto pitanje koje muči i mene:

"Kako smo završili ovdje? Je li ovo zaista život koji smo zamišljali?"

Nismo izgovorili te riječi. Umjesto toga, kratko smo se zagrlili. Stisak je trajao sekundu duže nego što bi trebao, tiho priznanje da obojica osjećamo pukotine u stvarnosti.

Prošlost više ne šapće iz sjene. Ona se probija kroz zidove, poput korijenja koje razjeda temelje. Sjećanja koja sam mislio da su sigurno pohranjena sad se prelijevaju u sadašnjost, iskrivljena i nepredvidiva. Kao da je netko promijenio pravila vremena dok nisam gledao.

Ali u posljednje vrijeme, usred te zbunjenosti, počinjem osjećati nešto drugo. Nešto čudno. Gotovo opasno. Slobodu.

Ako pravila na kojima sam gradio identitet više ne vrijede, možda mogu napisati nova. Ako obećanja koja su mi dana više ne stoje, možda mogu sam sebi dati nova.

I zato sam počeo pisati.

Pomirisao sam prazan papir. Nije mirisao na papir, nego na nešto između pepela i novčanica, kao da su stranice upile trag priča koje tek čekaju da budu ispričane.

Pišem, ne za publiku. Ne da impresioniram. Ne s ciljem da itko to ikada pročita. Pišem jer riječi naviru kao dugo zadržana bujica.

Pišem o strahovima, sumnjama, ljubavi. O snovima koje sam zakopao toliko duboko da sam zaboravio da postoje. Pišem bez cenzure. Bez onog unutarnjeg glasa koji šapće: “Muškarci to ne rade.” “Što će drugi misliti?”

Pišem bez trunke ustručavanja. Bez srama.

Kad sam zatvorio notes, učinilo mi se da čujem kako se stranice smiju. Tihi, piskutavi smijeh, kao štakor koji nagriza lažne istine. Možda sam ga umislio, ali smijeh je odzvanjao sobom još dugo nakon što sam ugasio svjetlo.

I dok riječi teku na papir, osjećam neku dječačku radost. Zaboravljenu radost. Radost koja ne dolazi iz postignuća ni iz tuđih očekivanja, nego iz samog čina stvaranja. Bez straha. Bez isprike.

Svijet koji sam poznavao nestaje. Tradicije koje su me oblikovale blijede. Ali možda promjena nije samo gubitak. Možda je i prilika da odbacim teret koji nisam ni znao da nosim. Očekivanja koja nikad nisam preispitivao. Uloge koje nisam izabrao.

Još se budim usred noći. Srce mi lupa od nejasnog straha. Ali sve češće, uz strah, dolazi i tračak uzbuđenja.

Jer ako se stari svijet raspada, možda je sve moguće.

Možda napokon mogu prestati skrivati dijelove sebe koje sam smatrao previše ranjivima, previše "mekima" da bi ih pokazao svijetu.

Mogu pisati. Mogu se izraziti. Mogu biti ranjiv, bez srama.

Jer u ovom čudnom novom svijetu možda je najvažnije pitanje:

Ako sve što sam mislio da znam više ne vrijedi. Što ja zaista želim?

I dok polako pronalazim odgovore kroz riječi koje se same slažu na papir, osjećam kako kroz pukotine u starom svijetu ne probija svjetlost, već nešto mekše.

Možda dah.

Možda paučina.

Možda prvi udisaj svijeta koji se tek rađa , iz kaosa onoga što nestaje.

A što ako je taj dah zapravo moj vlastiti?

Onaj koji sam zadržavao, pokušavajući biti kamen.

Matija Gerić