Ptičica je sjedila na grani javora, kao svako jutro, promatrajući ritual ljudskog života ispod sebe.
Gradski trg bio je pozornica gdje se svakoga dana odvijala ista predstava, ljudi koji se susreću, grle, smiju, razmjenjuju riječi poput darova. Njihovi glasovi stvarali su simfoniju pripadanja, neuređenu, ali toplu, poput gnijezda spletenog od tisuću grančica.

Ali bilo je tu nečega što je kvarilo harmoniju.
Nešto što je ptičica počela primjećivati tek nakon tjedana promatranja, poput note koja nedostaje u poznatoj melodiji.

Dva bića, čovjek i dječak, hodala su kroz taj svijet kao da su napravljeni od drugačijeg materijala. Nevidljiva.
Ne zato što su bili prozirni, već zato što su drugi odabrali ne gledati.

Ptičica ih je prvi put primijetila jednog sivog jutra.
Čovjek je držao dječaka za ruku, nježno, kao da drži laticu pupoljka koji bi se mogao raspasti na vjetru.
Dječakove oči, velike i svijetle, pratile su pjegu sunca kako klizi po mokrim pločnicima, crtajući tragove koje nitko drugi nije vidio. Svijet mu se odvijao u bojama i oblicima, a ne u riječima.

Dobro jutro, rekao je otac, glasom promuklim od jutarnje nade, s očima teškim od noćnog umora.
Žena s kolicima, koja je nailazila, na trenutak je zastala. Pogled joj se zadržao na dječaku, ne dovoljno dugo da se osmjehne, tek toliko da u njenim očima zatreperi sjena nelagode.
Strah, možda, od nepoznatog. Od pogrešne riječi. Od tereta tuđe tišine.
Okrenula je glavu i požurila dalje, a njezine cipele odjeknule su pločnikom poput bijega.Poput kukavičluka koji se oblači u žurbu.

Čovjekova ruka ostala je visjeti u zraku, prazan most koji nigdje ne vodi.
Spustio ju je polako, i ptičica je vidjela kako mu se ramena sliježu, kao da je gravitacija postala jača samo za njega.Kao da težina cijeloga svijeta koji ga ne vidi pada upravo na ta dva umorna ramena.

Dječak nije primijetio.
Bio je okupiran svjetlom koje se lomilo u lokvi, kao da mu svemir šapuće na jeziku koji samo on razumije.
Otac je stisnuo njegovu ruku malo čvršće, jedinu ruku koja ga zaista drži u ovom svijetu.

Dani su se nizali, a ptičica je postala svjedok obrasca koji se stalno ponavljao.
Svaki put isto. Svaki put nova varijacija istog bolnog plesa.

Muškarac na trgu koji bi, ugledavši ih, iznenada pronašao nešto hitno u svom telefonu.
Par koji bi prešao na drugu stranu ulice, usred rečenice, kao da su naišli na nevidljivu granicu.
Žena iz pekare koja bi prestala smijati se kad su ušli, osmijeh bi joj nestao poput svijeće na propuhu, ostavljajući samo dim nelagode.

Ptičica je gledala kako taj čovjek pokušava.
Kako se osmjehne, pozdravi, pravi da sve jest normalno.
Kako se trudi biti most između svog djeteta i svijeta koji ne želi graditi mostove.

Ali mostovi trebaju dva kraja.
A ovaj svijet nudio je samo jedan.I tako taj čovjek stoji, svaki dan, na svojem kraju mosta koji visi u praznom zraku, nadajući se da će netko, jednoga dana, sagraditi svoju stranu.

S vremenom, radoznalost se pretvorila u svjedočenje.
Ptičica ih je pratila kroz dane, letjela od grane do grane, od balkona do krova, prateći njihovu tihu odiseju kroz grad koji ih ne vidi.

S visine grane, ptičica je čula šapat oca, ne riječi, već tihi, vibrirajući ton koji je podrhtavao u zraku poput toplog mirisa.
Vidjela je kako se muškarčeve ruke, velike i žilave, pretvaraju u mekane školjke koje brane dječakove uši od buke svijeta.
Osjetila je kako se zrak između njih zgusnuo, postao topliji, stvorio nevidljivi štit koji je čak i vjetar poštovao zaobilazeći ga.

Vidjela ih je i kasnije, na klupi u parku, otac čita priču, dječak ne sluša na način na koji drugi slušaju. Ali sluša na svoj način, kroz vibraciju glasa, kroz ritam riječi, kroz prisutnost koja mu govori: ti nisi sam, nikada nećeš biti sam.

I ptičica se pitala, zašto nastavlja? Zašto priča ako ga dječak ne čuje onako kako drugi čuju?
A onda je shvatila, jer mu je ljubav dovoljan razlog.
Jer ga voli ne zato što razumije, već usprkos tome što ne razumije.

Vidjela ih je kako kupuju kruh, kako hodaju kroz kiše koje peru, ali ne čiste usamljenost.
I uvijek, isti obrazac. Ljudi koji skreću pogled, ubrzavaju korak, postaju vješti u umjetnosti izbjegavanja.

Ptičica, iako mala, počela je osjećati težinu onoga što promatra.
U njezinom ptičjem srcu, koje kuca brže od ljudskog, pojavila se bol koju nije mogla imenovati.

Kako je moguće da ova dva bića, koja hodaju, dišu, ljube, postoje, budu tako temeljito izbrisana iz tkiva zajednice?

Njegove ruke plesale su pokrete koje drugi ne razumiju.
Njegove oči gledale su u smjerove gdje drugi ne vide čudesnost.
Njegov svijet imao je pravila samo njemu poznata, jezik koji samo on govori, melodiju koju samo on čuje.

A njegov otac, čovjek čija je ljubav bila tako očigledna, tako sirova, prisutna u svakom pokretu, zašto je i on postao sjena?
Ptičica je gledala kako nosi dvostruki teret, brigu i izolaciju.
Kako svako jutro gradi svijet za svoje dijete, svijet rutine, sigurnosti, predvidljivosti, dok vanjski svijet gradi zidove oko njih. Zidove od šutnje, od nelagode, od straha, od ravnodušnosti koja boli više od mržnje jer barem mržnja priznaje tvoje postojanje.

Vidjela je i ono što nitko drugi nije mogao,
kako se vraćaju kući, iza spuštenih zavjesa.
Kako dječak slaže svoje igračke u savršen red boja, a otac sjedi na rubu kreveta, promatrajući ga s mješavinom ponosa i tihe tuge.
I jednom, kad je svjetlo u kući utihnulo, ptičica je ostala na prozorskoj dasci.

Vidjela je kako taj čovjek, kad misli da ga nitko ne gleda, prestaje disati kao otac i počinje disati kao čovjek koji više ne može.
Lice mu se, samo na tren, prestalo boriti. Donje vjeđe su zadrhtale, kao lišće pred olujom koja mora doći. I tada su se, nepregledno i tiho, otvorili vreli izvori u kutovima njegovih očiju. Slana voda točila se niz brazde umora na njegovu licu, brazde koje je život urezao, usamljenost produbila, ljubav učinila svetima – u apsolutnoj tišini koja je bila glasnija od svakoga jauka.

Rukom je pokrio usta, ne da bi prigušio zvuk, jer zvuka nije ni bilo, već da bi spriječio da ga svijet, koji ga ionako ne vidi, čak i čuje disati u tom lomljivom trenutku. Da sakrije onu posljednju krhku ljudskost koja mu je preostala za sebe, iza svih tih zidova snage koje je morao graditi.

Plakao je kao čovjek koji više ne može biti jak. Kao čovjek koji je umoran od nevidljivosti. Kao čovjek koji samo želi da netko, bilo tko, vidi koliko voli, koliko se trudi, koliko boli.

I njegove suze pale su u tišini koja je ispunjavala sobu, tišinu koja je bila teža od bilo kojega vriska, tišinu u kojoj se čulo kako mu se srce lomi, komadić po komadić, noć za noć.

Ptičica nije mogla pružiti ruku ni zagrljaj.
Ali mogla je ostati.
Svako jutro sjediti na istoj grani. Svjedočiti.

I sve češće, njezin cvrkut nije bio samo pjev, bio je pokušaj.
Poziv.
Molitva u obliku zvuka.

Cvrkutala bi kad bi ih vidjela, glasnije nego prije, kao da pokušava probiti zid između svjetova.
I ponekad, dječak bi podigao pogled i nešto u njegovim očima zasvijetlilo bi, kao da zna da ptičica pjeva upravo za njih.
U tom trenutku, otac bi slijedio dječakov pogled, vidio ptičicu, i na njegovom licu pojavio bi se osmijeh, malen, kratak, ali stvaran.
Osmijeh koji kaže: Barem neko biće na ovom svijetu nas vidi.

Tada je ptičica shvatila istinu koju ljudi često zaboravljaju,
nevidljivi nisu oni koji ne postoje.
Nevidljivi su oni koje smo odlučili ne vidjeti, jer njihova prisutnost od nas traži ono čega se bojimo, vrijeme, razumijevanje, hrabrost da pogledamo vlastitu krhkost, kao odraz u tuđoj borbi.

Otac i dijete hodali su kroz grad kao duhovi, prisutni, ali nepriznati. Živi, ali negledani. Njihovi koraci ostavljali su tragove na pločniku, ali nitko ih nije pratio. Njihov dah toplio je jutarnji zrak, ali nitko nije osjetio tu toplinu.
I svaki dan njihova nevidljivost postajala je teža, poput ogrtača koji sve više pritišće ramena.

Ali bila je tu jedna mala ptičica, na grani javora, koja ih je vidjela.
Koja je svjedočila.
Koja je pamtila svaki osmijeh, svaku suzu, svaki trenutak kada je svijet okrenuo leđa.
Koja je pjevala malu pjesmu za one koje svijet ne vidi.

Njihovu pjesmu.
Pjesmu koja, kao i oni, čeka da je netko čuje.

I ptičica pjeva. Svako jutro. Svaki dan.

Pjeva dok čeka.

Dok čekamo svi.

Matija Gerić