U tamnom žitu mojih misli, krije se misao o bazenu. Njegova voda ne bi bila obična voda. Bila bi sačinjena od čistih suza koje nikad nisu prolivene, od šaputanja oprosta koji se nikad nisu izgovorili. Svaka kap bila bi ogledalo duše, svaki val nostalgija za čistim početkom.

Zamislite da možete stati na rub takve vode. Voda je crna poput noći prije svitanja, a ipak prozirna poput istine koju se bojimo pogledati. Miriše na kišu koja nikad nije pala, na suze koje se nikad neće prosuti. Hladna je poput prvog dodira smrti, a površina joj drhti od nečujnih jauka onih koji su već ušli. U njezinoj dubini ne bi se ogledalo vaše lice. Ogledala bi se vaša greška, sva bol što ste zadali, svaki trenutak kada ste izbor napravili pogrešno.

Vidite li ju?

Onu crvenu mrlju koja se širi poput krvi kroz vodu? To je vaš grijeh koji čeka da ga obrišete. A zatim, jednim korakom u taj ledeni zagrljaj, zvukom koji podsjeća na plač novorođenčeta, sve bi nestalo iz vaše duše poput dima koji se rastače u jutarnjem zraku.

Ali cijena... O, cijena bi bila poput noževa koji se zabadaju u srca onih koje volite. Vi biste hodali slobodni. Oni bi nosili vaš teret. Vi biste spavali mirno, dok bi oni patili od nesanice s vašim grijesima.

Postali biste stranac vlastitoj kćeri koja se pita zašto majka odjednom ne može podnijeti njen pogled. Postali biste enigma svom najboljem prijatelju koji čuva sjećanje na vašu izdaju. A vi smatrate da je vaše prijateljstvo čisto poput prvog snijega.

Ljudi bi dolazili, naravno. Dolazili bi poput mjehurića koji izlaze iz dubine mora. Svaki bi nosio svoju tamu.

Majka koja je napustila svoje dijete kada mu je bilo najpotrebnije, otac koji je otišao u trenutku kada ga je obitelj najviše trebala, ljubavnik koji je izabrao strast umjesto vjernosti. Svaki od njih zagazio bi u vodu s istom molitvom na usnama: "Neka zaboravim ono što me ubija iznutra."

Čujete li zvuk?

To je zvuk srca koji puca kada voda prima još jednu dušu. Bazen bi ih primio, jer takva je priroda čudesnog, ne bira, ne pita, samo daje ono što se traži. Voda bi ih zagrlila poput majke koja oprašta djetetu sve. Oni bi izašli čisti, prazni, novi. Kapljice bi se sušile na njihovoj koži poput blagoslova. Ali svijet oko njih ostao bi promijenjen zauvijek, kao kad vjetar promijeni oblik oblaka. Nešto bi se nepovratno izgubilo u toj transformaciji.

Vremenom bi nastao novi sloj društva, oni čisti i oni koji pamte. Čisti bi hodali poput anđela koji ne razumiju zašto ih se svi klone. Zašto ih čak i djeca gledaju s nekom čudnom brigom u očima. A oni koji pamte postali bi čuvari tuđih grešaka, nositelji opterećenja koje više ne pripada nikome, ali koje ih i dalje tišti kao vlastito.

Oni bi pamtili tvoje preljube dok ti ljubiš ženu nevinom rukom. Oni bi nosili teret tvojih laži dok ti govoriš istinu vjerujući u sebe. Postali bi živi arhiv ljudske patnje, knjižnica bola koji nitko ne smije čitati.

Postoji li bol veća od te? Kada vas vaša vlastita majka gleda poput stranca, jer je obrisala nešto što je uništilo vaš odnos, ali vi to još uvijek pamtite?

Kada vaš partner ne razumije zašto ga ne možete dotaknuti s istom nježnošću? Jer je on zaboravio kako vas je povrijedio, a rane u vašem srcu još uvijek krvare. Njegova ruka traži vašu, a vi se trzate kao da dodirujete usijano željezo.

Postajete hodajući spomenik tuđeg grijeha, živa nada potonulog broda koji nitko ne vidi.

Vjerojatno je najveći užas u tome što bazen ne bi bio prazan.

Po svoj prilici je naš strah od krivnje toliko velik, naša potreba za mirom toliko očajnička, da bismo htjeli platiti bilo koju cijenu za trenutak spokoja. Zamislite koliko smo umorni od nošenja tereta naših grešaka. Toliko da bismo radije postali stranci vlastitom životu nego da nastavimo živjeti s njihovom težinom.

Ali evo pitanja koje me ne pušta da spavam.

Kad bi takav bazen postojao, tamo negdje u skrivenom kutu našeg svijeta, tko bi prvi zakoračio u njegove vode koje oduzimaju? Bi li to bili oni s najvećim grijesima ili oni s najvećom krivnjom?

Bi li majke koje su zgazile kolijevku dolazile prije nego ubojice koji su zagrlili u krv? Bi li se skupili ti osjećaji krivnje u redove, čekajući svoj red za oslobođenje?

I po svoj prilici je to najtužnije od svega, spoznaja da bi red bio dugačak. Dugačak poput rijeke koja teče kroz srce čovječanstva, pun nas koji nosimo rane što smo ih zadali drugima.

Svi mi, svaki dan, stvaramo male i velike greške koje zatim nosimo poput kamena u prsima. Koliko nas hoda ovim svijetom, želeći da postoji neki način da obriše ono što smo učinili?

Zamislite da postoji takvo mjesto. Zamislite da sutra pročitate vijest da je netko otkrio bazen zaborava.

Hoćete li poći? Hoćete li stati u red s ostalima koji nose svoje tajne poput otrovnih cvjetova u grudima?

Ili ćete ostati s teretom svojih grešaka znajući da je jedini pravi put, ne bježanje od onoga što smo učinili, već suočavanje s tim i pronalaženje načina da postanemo bolji unatoč tome, a ne zbog zaboravljanja?

Jer u dubini naših srca, svi znamo istinu.

Prava tragedija ne bi bila što takav bazen ne postoji.

Prava tragedija bila bi što ga toliko očajnički želimo.

Matija Gerić