Dogodilo se to jednoga dana, jednostavno je nestala.
Sjednem da pišem, a u glavi pustinja. Ni vjetra, ni oaze.
Ispražnjen sam kao boca nakon dosadnog tuluma, samo što je i vino bilo kiselo, a glazba prestara da bi itko plesao.
Gdje je ona, ta moja neposlušna mala vještica, što je plela priče po uglovima moje lubanje, kao paučinu od svjetla i dima?

Tražim je po ladičarima punim nedovršenih rečenica, po ormarima gdje su se gomilale poluprazne metafore i zaboravljeni počeci.
Ništa. Samo mrtva slova što više ne znaju plesati.
Prevrćem ploče, bacam jastuke, kopam po tajnim džepovima svijesti i tada ga vidim.
Maleno pismo pod krevetom, sivo od prašine, kao otpusno pismo iz nekog smiješnog, birokratskog raja.

Dragi moj, ma što dragi moj!

Čitam je kao smrtnu presudu.
Ona odlazi.
Moja kreativnost, ta mala tvrdoglava ciganka što je godinama stanovala u mom sivilu, sprema kofere.
Dosta joj je mojih žalopojki, tih umornih zapisa o tami i težini duše.
Odlazi tamo gdje se stvara nešto vedro, nešto što miriše na smijeh i ne plače u jastuk svakog prokletog ponedjeljka.

P.S. Uzela sam sve svoje stvari. Ostavila sam samo prljavi veš.

I doista, okrenem se i vidim hrpu.
Gomilu spremljenih, zamršenih sudbina, neopranog života koji se nakupio kao dokaz vlastite inercije.
A na vrhu, gaće.
Prljave gaće sa žutim flekicama, kao posljednji pozdrav, kao dijagnoza bez milosti.
Poruka je bila jasna kao sunce! Dovoljno si srao.

Stojim pred tim spomenikom vlastitog pada, hrpom prljavštine koju mi je ostavila kao nasljedstvo.
Srce mi lupa kao da sam vidio duha.
Što sad?
ŠTO SAD?!

Kreativnost je otišla.
Spakirala kofere i nestala, bez drame, bez glazbe.
Kao cura nakon pet godina veze, kad shvati da se više ne trudiš ni skinuti čarape prije spavanja.
I što sad? Da molim? Da se pravim da nisam vidio pismo?

Moja mala raspuštena muza jednostavno je rekla zbogom i otkantala me kao početnika na Tinderu koji još piše o duhovnom spoju.

Gledam te gaće. Te prljave, žute, jadne gaće.
I paničarim.
Jer ako ona više ne piše kroz mene, tko sam ja?
Samo tip s prljavim gaćama i praznim dokumentom.
Samo čovjek koji ne zna ni veš oprati, a kamoli metaforu složiti.

Nisam imao izbora.
Uzeo sam taj prljavi veš, s gaćama na vrhu kao apsurdni spomenik propaloj ljubavi i odnio ga u perilicu rublja.
Stavio ga unutra, polako, ceremonijalno, kao da pokapam nešto važno.
Dodao sam deterdžent.
Zatvorio vrata.
Pritisnuo tipku.

I dok je stroj počeo brundati, dok su se gaće i majice vrtjele u tom blijedom kružnom valu, shvatio sam nešto čudno.
Možda kreativnost ne voli jadnike, ali voli one koji makar peru veš.
Možda se čuda ne vraćaju kroz molitve, nego kroz male pokrete, kroz sapun, kroz pokret ruke, kroz spremnost da se očistiš od vlastite inercije.

Ona je otišla.
To je sigurno.
Neće se vratiti samo zato što sam oprao gaće.
Ali barem sad stojim pred perilicom koja radi svoj posao, umjesto pred praznim ekranom koji me sudi.

I u tom zujanju, u tom ritmu centrifuge, kao u kakvom novom srcu koje se polako budi, čujem njezin tihi smijeh.
Ne obećanje, ne povratak, samo šapat.
Dovoljno da se sjetim. Sve što odlazi, ponekad samo traži da se promijeniš, da se opereš do kože.

Kreativnost je mrtva.
Živjela kreativnost.

A ja?
Ja ću biti ovdje.
S čistim gaćama i možda, samo možda, s novom pričom. O onom čovjeku koji je, kad je sve izgubio, napokon naučio oprati vlastitu prazninu.

To nije puno.
Ali miriše na početak.

I za sada, to je dovoljno.

Matija Gerić