Zamislimo da se život vrti poput božanskog kotača sreće, a duša putuje kroz beskrajne mogućnosti postojanja. Kad bih se ponovno rodio, pred mojom dušom otvorila bi se vrata beskonačnih izbora.
Što bi želio biti u novom plesu života?
Možda bih odabrao biti srna, ta graciozna balerina šumskih pozornica. Moje bi noge bile poput perja što dodiruje rosnu travu, a svaki korak bio bi stih u pjesmi tišine. Čuo bih pucketanje grančica pod šapom poput tajnog šifriranja šume, a miris gljiva i vlažne mahovine bio bi moj dnevni kruh. Duša bi mi se sakrivala u velikim, tamnim očima što govore bez riječi, otkrivajući tajne šume onima koji znaju čitati jezik srca. Kroz gustu šumu trčao bih kao živi san, moja duša pjevajući himnu slobode, svaki skok pretvarajući se u let prema zvijezdama. U mojim rogovima čuvao bih zvuk drevnih šuma, onaj trepet kad se svijet rađa.
A možda bi me privukla drugačija suština, lisica, ta vatrena kraljica lukavstva i mudrosti. Moj bi rep bio plamen što pleše u vjetru, a oči dvije žarulje što pronicavo gledaju u suštinu stvari. Na vrhu repa, jedna dlaka svjetlucala bi poput zapaljene zvijezde kad bi prelazila preko mjesečevih traka. Duša bi mi bila tkana od drevne mudrosti, šaputala bi mi priče o mjesečevim putovanjima i zvjezdanim kartama. Kroz noćne staze kretao bih se kao živi mit, moja duša kao most između svjetova, a svaki moj trag ostavio bi otisak vječnosti. Zima bi mi bila koža, snijeg moj savršeni suputnik.
No možda je u skromnosti prava veličina, kao u caru mravu, tom malom biću koji nosi svijet na svojim leđima. Moje tijelo, krhka tvorevina, nosilo bi komadiće lišća veće od mene. U tišini podzemlja, moja upornost odzvanjala bi poput kovačkog čekića u katedrali tame. Svaki korak bio bi molekula odlučnosti. Svaki dan nova prisega. Nova prilika za gradnju budućnosti, zidana od zrnaca zemlje i suza rada. Moja duša pjevala bi pjesmu rada i jedinstva, a u malom tijelu skrivala bi se velika ljubav prema zajedništvu.
Ili možda vjerni pas, taj četveronožni anđeo odanosti što čuva vrata ljudskih srca. Moj bi rep bio kompas sreće što uvijek pokazuje prema domu, a zvuk mog repa o pod bio bi abeceda ljubavi. Osjetio bih toplinu ljudske ruke u svojoj dlaci poput električnog šoka nježnosti. Bezuvjetna ljubav bila bi toliko jaka da bi mi pod rebrom peklo poput žeravice kad bih čekao povratak vlasnika. Oči bi mi govorile priče koje jezik ne zna izreći. Svaki miris bio bi nova knjiga. Svaki šum nova simfonija. Kroz parkove i ulice trčao bih kao živi simbol prijateljstva, moja duša kao most između čovjeka i prirode, a svaki zagrljaj s mojim vlasnikom bio bi himna vječne povezanosti.
A što kada se duša zaželi korijenja i tišine? Možda bih odabrao biti stablo, taj zeleni toranj što spaja zemlju i nebo. Moji bi korijeni pili pjesme iz dubokih izvora, a grane se protezale poput ruku što mole za blagoslov. U mom deblu, srcolika pukotina čuvala bi uspomenu na grom koji me poštedio. Kroz moju koru strujala bi mudrost stoljeća, duša isprepletana s godišnjim prstenovima, svaki noseći priču o godinama što su prošle. Svaki list bio bi stranica u velikoj knjizi prirode. Vjetrovi bi kroz moje grane pjevali himne koje samo ptice razumiju.
Ili možda skromnost ima svoju čar, poput maslačka, te zlatne zvijezde što obasjava livade. Moja bi se duša sakrivala u žutim laticama. Prva kišna kap koja bi me dotakla pretvorila bi latice u zlatan mozaik. Kad bi došlo vrijeme, preobrazio bih se u pahuljice snova, a vjetar bi bio moj glasnik koji nosi želje preko zelenih prostranstava. Svaki bi moj sjemenčić bio mala nada što traži svoj dom na zemlji. Čak i kad bih se zatvorio pred kišom, moja bi ljepota čekala pravi trenutak.
No najljepši bi izbor možda bio ruža, ta mirisna kraljica što kraljuje vrtovima srca. Moja bi se duša sakrivala u slojevima baršunastih latica, svaki bi bio stranica ljubavne pjesme. Miris bi mi bio jezik kojim bih govorio o vječnosti, ne miris, već povik ljepote što se odbija od planina i lomi u tisuću šapata. Svaki trn bio bi čuvar nježnosti što se krije u mom srcu. Kad bi me ruke nekoga ubrale iz strasti, moj trn zapeo bi u njegovoj koži poput ljubavi koja boli samo zato što je istinita. Moja bi duša zapjevala himnu ljubavi, a kad bih nekome bio poklonjen, moj bi se život ispunio smislom.
Zamišljam sebe kao ružu koja mirno miriše uz kristalno jezero na visoravni. Moji korijeni piju hladne pjesme iz dna svijeta. Moje latice, baršunasti svici ljubavnih pisama, drhte čak i kad vjetar umre. Vjetar bi preko jezera donosio priče iz dalekih krajeva, a moja bi duša bila most između neba i zemlje, između tišine i pjesme.
Poput zrcala što čuva odraz vječnosti, moja duša pjevala bi melodiju postojanja. A svaki bi dah bio molitva zahvalnosti, za dar života u svakom svom obliku.
Kad bi me ruke nekoga ubrale iz strasti, postao bih simbol vječne ljubavi, moja bi se suština pretvorila u uspomenu što ne blijedi. A kad bi opadale latice? One ne padaju , one se pretvaraju u krvave suze zemlje. Postao bih himna, uspomena, rana. Svijet bi plakao mojim mirisom. A ako me nitko ne ubere, ostat ću na livadi kao čuvar snova, moja će se duša pretvoriti u sjeme novih početaka, a vjetar će moju priču nositi preko brežuljaka i dolina.
Kotač se vrti. Duše plešu. Srce kuca u ritmu vječnosti.
I dok se kotač života tiho okreće, možda neću birati što ću biti. Možda ću samo poželjeti biti kap koja ti dotakne dlan. Da znaš da sam tu. Da ljubav ne umire, samo mijenja oblike. I da biti živ ne znači disati, nego voljeti. U svakom obliku. U svakoj boji. U svakom dahu postojanja.
Matija Gerić
bglavac
edin.kecanovic
