Danas ljudi nose cvijeće u rukama, poruke u džepovima i uspomene u glasovima. Grad je pun riječi “mama”, izgovorenih tiho, kroz telefonske pozive, kroz vrata koja se otvaraju, kroz zagrljaje koji mirišu na kolač, oprano rublje i poznatu kuhinju.

A postoje djeca koja danas šute malo više nego inače.

Ne zato što nemaju što reći.
Nego zato što nemaju kome odnijeti ono najnježnije iz sebe.

Odrastati bez majke nije samo nemati jednu osobu. To je učiti život s jednom rukom manje u svom svijetu. To je znati gdje stoje tanjuri, gdje se ostavljaju cipele, kad se gasi svjetlo, a ipak ne znati gdje se odlaže ona potreba da te netko pomiluje po kosi bez pitanja. To je dom u kojem ima topline, smijeha, večera i jutara, ali negdje u zraku uvijek ostane jedno mjesto koje se nikada ne ugrije do kraja.

Takva djeca prerano nauče biti velika.

Nauče sama progutati knedlu u grlu. Nauče ne pitati ono što boli. Nauče da riječ “mama” može biti mekana u tuđim ustima, a u njihovim prsima tvrda kao kamen. Nauče rasti pokraj praznine kao pokraj starog komada namještaja, uvijek je tu, svi je zaobilaze, nitko o njoj ne govori.

I ne kažu ništa.

Samo ih ponekad slomi sitnica.

Majka koja djetetu zakopča jaknu do vrata.
Glas koji s prozora dovikne: Dođi jesti.
Miris juhe iz tuđe kuće.
Dlan koji nečije čelo dodirne onako kako se dodiruje nešto najvažnije na svijetu.

Tada se u njima probudi ono nedostajanje koje nije glasno. Ne plače pred ljudima. Samo sjedne pokraj njih i ostane. Kao sjena za stolom. Kao kaput na vješalici koji nitko nikada nije objesio, ali se njegovo mjesto svejedno zna.

I zato su ta djeca često tiha na poseban način.

U njihovoj šutnji nema praznine. Ima previše svega. Ima pitanja koja nikada nisu pitala. Ima zagrljaja koje nisu dobila. Ima onog malog djeteta u njima koje bi, samo jednom, htjelo utrčati nekome u krilo bez straha da smeta.

Ali baš zato oni znaju ljubav prepoznati u najmanjem.

U ruci na ramenu.
U glasu koji ih ne požuruje.
U tome da netko ostane i onda kad nije lako.

Možda takva djeca ne govore puno o boli. Možda je nose kao kamenčić u džepu, godinama, dok hodaju, rastu, smiju se, žive. Nitko ga ne vidi. Ali oni ga osjete pri svakom koraku.

Večeras će mnogi zaspati uz riječ “mama”.

A neka djeca će zaspati pokraj mjesta na kojem je ta riječ trebala disati.

I nitko neće čuti koliko je glasna ta tišina.

Matija Gerić