Oluje su majke koje konačno smiju plakati. Njihove suze, kiša što pada kao oproštaj za sve naše neizgovorene bolove, svaku kap noseći ime onoga što smo zakopali duboko u sebi. Nebo se ne ljuti, ono se kaje za sve dane kad je moralo biti plavo dok mu je srce bilo crno.

Vjetar dolazi kao prva žena koji me je ikad stvarno vidjela. Ne pita ime, ne traži objašnjenja, samo me drži dok se raspadam, dok mi kida sve maske što sam ih nosio kao mrtvačke pokrove. Njezin dodir je surov i nježan istovremeno, poput majčine ruke što pere krv s dječjeg koljena, što ne štedi bol jer zna da mora biti čisto.

Munje su pisma što ih nebo piše samo sebi, svaku sekundu ispisujući istine prestrašne za dnevno svjetlo. Svaki bljesak, krik duše što se konačno usudila reći, dovoljno, tišini koja je godinama gušila sve živo u njoj.

A grom koji slijedi? To je odjek moje vlastite hrabrosti što se budi iz mrtvih.

Kiša ne pada, ona se ruši poput zidova što su se predugo držali uspravno. Svaka kap nosi u sebi komadiće slomljenih snova, ostatke riječi što nikad nisu izgovorene, dijelove srca što su se pretvarali da ne krvare. Na mojoj koži postaju rječnik bola koji konačno nalazi svoj jezik.

U srcu oluje, ona tišina. Tišina što nije šutnja nego vrisak izvrnut naopako. Tu se događa čudo. Shvaćam da sve što sam mislio da jesam, laž je. Sve što sam se bojao da jesam, istina je.

I oboje su prekrasni.

Tragovi oluje nisu ožiljci, oni su molitva urezana u svijet. Ispisana je u stabla što su se savila, ali nisu pukla, u cvjetove što su pali, ali će se podići, u moju dušu što je konačno prestala moliti za mir, a počela moliti za hrabrost da prihvati rat u sebi.

Svaki trag oluje pjeva.

Ovdje si umro za ono što nisi bio. Ovdje si se rodio za ono što jesi. Ovdje si prestao tražiti sebe u ogledalu tuđih očiju.

Kada oluja odlazi, ne ostavlja pustoš, ostavlja čistoću. Čistoću zemlje oprane do kosti, čistoću zraka što miriše na početke, čistoću mene što konačno znam razliku između tišine koja liječi i šutnje koja ubija.

I u toj čistoći čujem kako mi srce govori ono što je uvijek znalo.

Nisi napravljen da budeš tih. Napravljen si da budeš oluja koja se ne ispričava za svoju snagu.

Jer oluje ne dolaze da razore, dolaze da pokažu što ostaje kad sve lažno ode. I što ostaje, to si ti, gol, sirov, nezaustavljiv.

Matija Gerić