Život se razlijeva poput jutarnje rose. Kapa s lista na list. Svjetluca pod prvim zrakama.

U mladosti, koža je još neispisana knjiga. Ruke traže, oči upijaju. Srce lupa o rebra kao divlji leptir o staklo. Trčimo prema svakom otvorenom prozoru, neka nas vodi miris bagremovog cvijeta ili šapat dalekih ulica. Zemlja pod bosim nogama pamti nas bolje nego mi sami. Otisci tabana u blatu govore priče koje još ne znamo ispričati.

Ponekad padamo. Koljena krvare, a suze se suše brže nego što ih stignemo obrisati. Ispljunuti zub iz tuče iza škole skrivamo pod jastuk, daleko od pogleda roditelja i Zubić vile. Ne priznajemo strah ni bol. U ustima ostaje metalni okus tajne i ponosa. No sunce sljedećeg jutra uvijek nas zatekne spremne za nove tajne. Zidovi sobe osluškuju naše najtiše snove. Oni nikada ne izdaju.

Po rubovima vidokruga leluja ono što tek dolazi. Neuhvatljivo. Bježimo od sjene odrastanja, a ona nas sustiže u tišini noći dok mjesec probija zavjese poput srebrnog bodeža.

I tada srce mijenja ritam.
Ne traži više bijeg, nego smjer.

I jednoga dana, dok stojimo pred ogledalom, primijetimo prve tragove druge dobi. Tanka bora pored oka. Smijeh koji ostaje utisnut u kutovima usana. Srednje godine dolaze nečujno, poput magle koja se uvlači ispod vrata.

Ljubav postaje kruh koji mijesimo svakoga jutra. Ponekad prezagoren, ponekad preslan, ali naš. Dlanovi pamte obrise dječjih leđa dok spavaju. Uzdah partnera u svitanje. Težinu očevih ramena dok ga držimo uspravno.

Dani su prstenje s greškom, nekad preuski, nekad preširoki, ali nikad skinuti s prsta. Prstima ih prebiremo u trenucima kad nas nitko ne gleda.

Kuća diše s nama. Stepenice škripe pod našim koracima kao da nas dozivaju imenom. Zidovi upijaju smijeh i suze, svađe i mirenja. Prozorska stakla ljeti se znoje od vrućine, zimi cvjetaju ledenim ružama. Mi ih brišemo neizmijenjenim kružnim pokretom. Onom istom krpom.

Sat na zidu otkucava srcem naše obitelji. Ponekad žurno, ponekad umorno. Nikad ne staje. Kuhinjski stol čuva ožiljke svih naših večera, mrlje od vina, ureze dječjih olovaka, opekline od vrućih lonaca. Povijest urezana u drvo.

I tada srce uspori.
Ne skače, nego pamti.

A onda, kada krošnje šume oko nas počnu nositi više sjećanja nego lišća, ulazimo u treće doba. Koža postaje pergament ispisan tintom života. Svaka bora, jedna noć probdjevena nad bolesnim djetetom. Svaka pjega, jedno ljeto dok su prsti bacali sjeme po zemlji kao da kuju budućnost u tamnom tlu.

Koraci usporavaju, ali pogled dopire dalje. Vidimo ono što mlađe oči ne vide, ogrebotinu na ogledalu od noći kad smo kosu rezali na brzinu, mrlju od vina na tepihu koja podsjeća na onu svađu iz koje je izraslo pomirenje jače od prethodne ljubavi. Slušamo tišinu između riječi. Čujemo šapat predaka u zveckanju posuđa, u škripi podnih dasaka.

A onda, iznenada, jednoga jutra odemo pješice do jezera za koje nitko nije znao da ga posjećujemo. Uđemo u vodu do koljena i zapjevamo glasno, raširenih ruku, dok nam se smijeh odbija od površine vode poput kamenčića koji poskakuje prije nego potone. Navečer, dok susjedi gledaju televiziju, mi krišom skačemo s kamena na kamen u vrtu, isprobavajući koliko još daleko noge mogu doseći. Ruke, izborane ali odlučne, otvaraju zahrđale kutije na tavanu i izvlače davno zaboravljene fotografije, plešući s prašinom koja se lijepi za zglobove.

Ruke više ne traže, one nude. Prsti, iskrivljeni poput grana stare masline, još uvijek znaju pronaći put do voljenog lica u mraku. Dodiruju ga kao da je svetinja. I jest.

Dani se sada mjere drukčijim ritmom. Jutarnja kava u istoj šalici boje breskve. Ptica koja svakoga dana u isto vrijeme slijeće na ogradu. Oblak što se provlači između dva bora u dvorištu. Sitnice postaju najveća otkrića.

I tada srce više ne traži vrijeme.
Ono postaje vrijeme.

I u tim trenucima, dok sunce ostavlja nebo ranjeno bojama za koje nemamo imena, naslućujemo kako se sva tri doba pretapaju jedno u drugo. Bez granica. Bez rubova. Poput valova na pučini. Bliže i dalje od obale. U neprestanom pokretu.

Jer srce ne poznaje doba. Ono samo kuca. Ljubi. Pamti.

Noću, kada sve utihne, prislonimo uho na jastuk i slušamo vlastiti puls kao korake davnih predaka. Prsti broje takt po rubovima plahte.

I shvaćamo, ovo je jedina mjera vremena koja nije izdajica.

I u toj tišini, gdje nema više ničijeg glasa osim vlastitog pulsa, srce postaje pjesma bez riječi.

Matija Gerić