Postoje trenuci kada me samoća grli poput ledene magle, kada praznina u meni postane tako teška da jedva dišem. Kao one noći kada se vratite kući nakon dugog dana, a soba je prazna, samo sat otkucava u tišini. Tada, nošen nekom drevnom čežnjom, pronađem staro stablo, mog tihog svjedoka, mog vječnog prijatelja. I stablo je samo, pa se nekako tješim, ova drevna bit koja je tisućama noći gledala u zvijezde, sama sa svojom tišinom, sama sa svojom mudrošću. Možda je upravo to razlog našeg privlačenja, samoća prepoznaje samoću, a čežnja za povezanošću postaje most između dvije usamljene duše. Sjednem uz njegov moćni trup, oslonim glavu o hrapavu koru koja miriše na vrijeme, i pitam se.

Kako bi to bilo, biti stablo? Biti netko tko je ukorijenjen u srce zemlje. Netko čija duša seže do zvijezda.

I tada se granice počnu topiti. Naše se duše stapaju, postajemo jedno. Osjetim kako mi noge uranjaju u zemlju, pretvaraju se u korijenje. Kao kada bosonogi hodate po travi u ljetno jutro, osjećajući kako vas zemlja vuče k sebi, povezujući vas s onim što je ispod površine. Ruke se šire, postaju grane koje dotiču nebo. Koža otvrdnjava u koru koja je preživjela oluje. Snaga stabla struji kroz mene, drevna i primitivna. U kostima mi se taloži težina stoljeća, u žilama mi kruži mudrost tisuću proljeća.

Sada sam stablo.

Moje korijenje grize zemlju poput gladnih čeljusti koje proždiru tajne planeta. Osjetim kako mi kroz pore struji magma života, kako mi žile pulsiraju s podzemnim potocima što nose priče o prvom danu svijeta. Iz te dubine crpim snagu koja me čini nesalomljivim, ja sam postaja između smrti i rođenja, vrata kroz koja prolaze duše koje traže mir. Svaki prsten u kori je priča o boli pretvorenoj u mudrost, svaki ožiljak pjeva himnu opstanka.

Kroz mene se kreću ciklusi svemira. Dan i noć, udah i izdah godišnjih doba. U krošnji mi vjetar pleše ples predaka. Svaki list postaje oko koje gleda u vječnost, svaka grana, ruka koja grli nebo.

Kora nije samo koža. Ona je mapa patnje koja se preobrazila u ljepotu. Kada zaljubljeni urezuju svoja imena u moj trup, osjetim njihovu nježnost kao topao rez u srce. Poput onih uspomena iz djetinjstva, kada ste na kori drveta urezali svoje prvo srce, a godinama kasnije ono još uvijek stoji kao svjedok vaše nevine ljubavi. Ali ne boli, njihova ljubav urasta u mene, postaje dio moga tkiva. Svaki urez je blagoslov, svaka nada ugravirana u moju dušu.

Pod mojom krošnjom rođene su duše koje su promijenile svijet. Pod mojom krošnjom rađaju se snovi. Djeca što se igraju među mojim granama nose moj smijeh u odrastanje. Starci koji se naslanjaju o moj trup pronalaze mir u odlasku. Žene koje rađaju svoje snove u mom hladu postaju čuvarice mudrosti. U meni ostaje sve.

Kada se spusti tama, postajem antena svemira. Zvijezde mi šapću tajne starije od svjetlosti, Mjesec mi donosi pjesme koje pjevaju planeti. Moje grane se pružaju u dimenzije koje ljudsko oko ne vidi, a ja razgovaram s bićima starijim od vremena.

U zimi se svlačim do same istine. Kada mi se lišće posipa po zemlji kao zlatne suze koje plaču za godinom koja umire, ja ne osjećam gubitak, osjećam oslobođenje! Gola krošnja na bijelom nebu piše pismo koje samo priroda zna čitati. Svaki god riječ, svaka kvrga rečenica o tome što znači biti besmrtan u smrtnom tijelu.

Vjetar kroz moje grane ne svira samo glazbu, on pleše simfoniju postojanja koja čini da mi se duša uzdiže iz kore i leti među oblacima.

U olujama ne osjećam strah, već sreću. Korijenje se ukopava dublje, krošnja se uzdiže više. Grom je moj brat, vjetar moj učitelj. Ja ne stojim protiv prirode, ja sam priroda.

Kiša na mojoj kori nisu kapi, već poljupci neba. Svaka kap obnavlja moje tkivo i prenosi mi blaženost koju ljudsko tijelo ne poznaje. Ja pijem oblake i pretvaram ih u život, proždirem sunce i darujem kisik.

I kroz godine čuvanja postajem nešto izvan riječi. Arhiv suza, biblioteka molitvi, živi oltar ljudskog postojanja. Moj šapat vjetar nosi kroz vjekove, a oni koji znaju, dolaze k meni kada im duša treba pročišćenje.

A onda se granice vraćaju. Energija se polako povlači, zemlja otpušta moje korijenje, koža postaje opet moja. Sjedim pod stablom, isti i drugačiji.

Jer sada znam. Znam što znači biti stablo. Biti stoljetni čuvar koji u sebi nosi svemir i šapuće njegove najtiše tajne onima dovoljno hrabrima da poslušaju.

I u tom trenutku shvaćam, stablo nikada nije bilo samo. Kroz njegovo korijenje teku misli svih koji su ikada prošli ovim putem, sve ljubavi koje su ikada bile i koje će tek biti. Svi imamo korijenje iz istog mjesta, u toj jednoj duši svemira odakle sve dolazi i gdje se sve vraća. Kao što korijenje svih stabala u šumi dijele istu zemlju, hraneći se istim kišama i suncem, tako i mi, u svojim različitim životima, u gradskim ulicama ili seoskim poljima, dijelimo tu nevidljivu nit povezanosti. Stablo je bilo moj učitelj, moj most prema shvaćanju da su sve granične crte samo iluzija, da su sve duše samo različiti listovi na istome beskonačnom stablu postojanja. U toj tišini čujem šapat vječnosti. Nismo odvojeni, nismo sami, već smo jedno biće koje diše kroz milijarde srca, sanja kroz milijarde snova i ljubi kroz milijarde duša.

I ostaje samo tišina. Tišina u kojoj se sve čuje.

Matija Gerić