Duša pamti ono što um zaboravlja.

Pamti dane kad smo, bosi i bezbrižni, vladali svjetovima većim od svih današnjih imperija. Kad je kamen bio brod, lokva ocean, a zrak pun čarolije. Kad su se čuda događala tiho, u džepovima punim kestena i rukama ljepljivim od marmelade.

Trčali smo po travi što je šaptala pod tabanima. Disali smo punim plućima, ne znajući da to radimo ispravno. Gradili dvorce od pijeska, veće i važnije od svih palača koje ćemo kasnije pokušavati kupiti.
Naše ruke bile su čarolija. Cvijet bi progovorio, a oblak postao zmaj, samo da ga dodirnemo.

Danas te ruke tipkaju po hladnim tipkovnicama. Prsti više ne znaju stvarati, samo odgovarati. Brisati. Slati. Šutjeti.

Tada su zalasci sunca bili kazalište, bez karata, bez reda. Nebo se odijevalo u narančasto, ružičasto, ljubičasto, samo za nas. Sjedili bismo na rubu svijeta i gledali kako dan umire u tišini.
Danas? Dan umire dok stojimo u dučanu. S pogledom u ekran. S mislima u podne.

Sjećam se mirisa.

Mirisa majčinih palačinki nedjeljom ujutro, kad su svi bili kod kuće i nitko nigdje nije trebao ići.
Djedovih ruku koje su vonjale na zemlju, duhan i istinu.
Bakinih priča, koje su mirisale na lavandu, starinu i nešto što se više ne može kupiti.
Danas mirišemo na umor. Na kavu. Na parfeme kojima pokušavamo prikriti sve ono što nas izjeda iznutra.

Tada smo bili pjesme koje hodaju.
Smijeh nam je bio glazba. Suze, pljusak poslije kojeg miriše asfalt.
Danas se smijemo iz pristojnosti. A plačemo,ako ikad, u tišini, dok nitko ne gleda.

Naš krevet bio je brod.
Jedro, dekica. Kapetan ,plišani medo.
Plovili smo prema zemlji snova, gdje su čudovišta bila smiješna, a stvarnost daleka i nemoguća.
Danas spavamo da bismo se probudili, a budimo se da bismo preživjeli.

Nema više vitezova ispod jastuka.
Nema više tajnih zemalja pod stolom.
Samo prostor. I funkcija. I navika.

Bili smo slobodni kao leptiri, lakši od pjene, čisti kao jutarnja rosa.
Svijet je bio naš.
Svaki dan, čudo.
Svaki trenutak, blago.

A sada?
Sada tragamo za izgubljenim svjetlom po izlozima, ekranima, zračnim lukama, ljudima.
Kupujemo zaborav. Gutamo tišinu. Plaćamo smirenost u ratama.

Ispod kreveta više nema čudovišta.
Samo prašina.
I tišina.

Matija Gerić