Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

895

PUTA

OD 14.01.2018.

TAO FIZIKE - DINAMICNI UNIVERZUM

TAO FIZIKE - DINAMICNI UNIVERZUM

PARALELE

Trinaesto poglavlje

DINAMIČNI UNIVERZUM

Središnji cilj istočnjačkog misticizma je doživjeti sve pojave u svetu kao manifestacije jedne iste krajnje stvarnosti. Ta se stvarnost smatra suštinom univerzuma, onim što leži u osnovi i ujedinjuje mnoštvo vidljivih stvari i događaja. Hindusi je nazivaju brahman, budisti dharmakaja (telo bića), ili tathata (takvost), a taoisti tao; i svako od njih tvrdi da ona nadilazi naše intelektualne koncepte i da se opire određivanju. Ta se krajnja suština, međutim, ne može razdvojiti od svojih mnogostrukih manifestacija. U srži same njene prirode je da se ispoljava u bezbrojnim oblicima koji nastaju i propadaju, beskrajno se pretvarajući iz jednog u drugi. U svom pojavnom aspektu, kosmičko Jedno je, prema tome, po svojoj prirodi dinamično i poimanje njegove dinamične prirode leži u osnovi svih škola istočnjačkog misticizma. Tako D. T. Suzuki piše o Kegon školi mahajana budizma:

Središnja ideja Kegona je dinamički shvatiti univerzum kome je svojstveno da se uvek kreće napred; da je večno u stanju kretanja, koje je život1.

To naglašavanje pokreta, proticanja i promene nije karakteristično samo za istočnjačke mističke tradicije, već je odlika svekolikog misticizma u svim vremenima. U staroj Grčkoj, Heraklit je podučavao da „sve teče“ i poredio je svet sa večno živom vatrom, a u Meksiku, Don Huan, mistik Jakija, govori o „svetu koji proleće“ i tvrdi da „čovek od znanja mora biti lagan i fluidan“2.

U indijskoj filozofiji, glavni termini koje koriste hindusi i budisti imaju dinamičke konotacije. Reč brahman izvedena je iz sanskritskog korena brih – rasti i prema tome sugeriše jednu stvarnost koja je dinamična i živa. Po rečima S. Radakrishnana, „Reč brahman znači rast i sugeriše život, kretanje i napredovanje“3. Upanišade o brahmanu govore kao o „tom neuobličenom, besmrtnom, pokretnom“4, povezujući ga na taj način sa kretanjem, iako on nadilazi sve oblike.

Rigveda koristi drugi termin da bi izrazila dinamičnu prirodu univerzuma, pojam rita. Ta reč dolazi od korena ri – kretati se; njeno prvobitno značenje u Rigvedi je „put svih stvari“, „poredak prirode“. Taj termin igra značajnu ulogu u vedskim legendama i povezan je sa svim vedskim božanstvima.

Vedski koncept rite anticipira ideju karme koja je razvijena kasnije da bi izrazila dinamičnu međuigru svih stvari i događaja. Reč karma znači „delanje“ i označava „delatnu“, ili dinamičnu međupovezanost svih pojava. Po rečima Bhagavad Gite: „Svo delanje odvija se u vremenu međupreplitanjem prirodnih sila“5. Buda je uzeo tradicionalni pojam karme i dao mu novo značenje proširujući ideju o dinamičnoj međuvezi na oblast ljudskih situacija. Karma je na taj način počela da označava beskrajni lanac uzroka i posledica u ljudskom životu koji je Buda prekinuo postžući probuđenje.

Hinduizam je takođe našao mnogo načina da jezikom mita izrazi dinamičnu prirodu univerzuma. Tako Krišna kaže u Giti: „Da se nisam upustio u delanje, ovi svetovi bi iščezli“6, a Siva, Kosmički igrač, predstavlja možda najsavršenije oličenje dinamičnog univerzuma. Svojom igrom, Siva održava mnogostruku pojavnost sveta, objedinjujući sve stvari u svom ritmu i uključujući ih u taj ples – zaista veličanstvena slika dinamičnog jedinstva univerzuma.

Opšta slika koja proizilazi iz hinduizma je slika organskog, rastućeg i ritmičnog kosmosa; slika jednog univerzuma u kojem je sve fluidno i promenjljivo, u kojem svi statični oblici predstavljaju maju, naime, postoje samo kao obmanjujuće tvorevine uma. Ova poslednja ideja – nestalnost svih oblika – predstavlja početnu tačku budizma. Buda je podučavao da su „sve sačinjene stvari nepostojane“, i da sva patnja ovog sveta nastaje od našeg prijanjanja za okamenjena obličja – stvari, ljude ili ideje – umesto da prihvatimo svet u pokretu i promeni. Dinamični pogled na svet prema tome leži u samom korenu budizma. Po rečima S. Radakrishnana:

Buda je pre 2500 godina formulisao jednu izvanrednu filozofiju dinamizma... Pod dubokim utiskom prolaznosti svih objekata, neprekidnog preoblikovanja i transformacije stvari, Buda je formulisao filozofiju promene. On supstance, duše, monade, stvari svodi na sile, kretanja, nizove i procese i prihvata jedno dinamično poimanje stvarnosti7.

Budisti ovaj svet neprekidnih promena nazivaju samsarom, što doslovno znači „neprekidno u pokretu“; i oni tvrde da nema ničega u njemu za šta vredi prianjati. Prema tome, za budiste, probuđeno biće je ono koje se ne suprotstavlja životnom toku već se kreće u skladu s njim. Kada su zapitali Čan kaluđera Jun-mena: „Šta je to tao?“, on je odgovorio: „Šetaj!“ Shodno tome, budisti Budu nazivaju i Tathagata, ili „onaj koji tako dolazi i odlazi“. U kineskoj filozofiji, protičuća i beskonačno promenljiva stvarnost naziva se tao i shvata se kao kosmički proces kojim su obuhvaćene sve stvari. Kao i budisti, i taoisti kažu da se ne treba suprotstavljati toku, već mu treba prilagoditi svoje delanje. To je, opet, ono što odlikuje mudraca – probuđeno biće. Ako je Buda onaj koji „tako dolazi i odlazi“, taoistički mudrac je onaj koji, kako kaže Huai Nan Cu, „plovi tokovima tao-a“.

Što više izučavamo religiozne i filozofske tekstove Hindusa, budista i taoista, postaje nam sve očiglednije da oni svet shvataju u terminima kretanja, proticanja i promene. Ta dinamična osobina istočnjačke filozofije izgleda da predstavlja jedno od njenih najznačajnijih svojstava. Istočnjački mistici vide univerzum kao jednu neraskidivu mrežu, čije su međuveze dinamične, a ne statične. Kosmička mreža je živa; ona se kreće, raste i neprekidno se menja. Savremena fizika takođe počinje da shvata univerzum kao jednu takvu mrežu odnosa i, poput istočnjačkog misticizma, otkriva da je ta mreža po svojoj prirodi dinamična. Dinamični aspekt materije izrasta iz kvantne teorije kao posledica talasne prirode subatomskih čestica, a još je i važniji u teoriji relativnosti gde, kao što ćemo vidjeti, iz sjedinjavanja prostora i vremena proizilazi da se postojanje materije ne može odvojiti od njene aktivnosti. Svojstva subatomskih čestica se, prema tome, mogu razumeti jedino u jednom dinamičnom kontekstu; u terminima kretanja, interakcije i promene8.

Prema kvantnoj teoriji, čestice su takođe i talasi, što znači da se one ponašaju na jedan vrlo osoben način. Kadgod je neka subatomska čestica ograničena na mali prostor, ona na to ograničenje reaguje time što se vrti. Što je manji taj prostor, to će brže čestica „jurcati“ naokolo po njemu. Takvo ponašanje predstavlja tipični „kvantni efekat“, jedno svojstvo subatomskog sveta za koje ne postoji makroskopska analogija. Da bismo videli kako do toga dolazi, moramo se prisetiti da su u kvantnoj teoriji čestice predstavljene talasnim paketima. Kao što je razmatrano ranije9, dužina jednog takvog talasnog paketa predstavlja neodređenost pri određivanju položaja te čestice. Sledeći talasni obrazac, na primer, odgovara čestici koja se nalazi negde u oblasti XXX; gde tačno, nismo u sigurnosti reći. Ukoliko želimo da preciznije odredimo položaj te čestice, naime, ukoliko želimo da je ograničimo na neki manji prostor, moramo sabiti njen talasni paket u taj prostor. To će, međutim, uticati na talasnu dužinu talasnog paketa, a samim tim i na brzinu čestice. Kao rezultat toga, čestica će se vrteti po tom prostoru; što je ograničenija, to će se brže kretati.

Tendencija čestica da na ograničenje prostora reaguju kretanjem povlači za sobom jednu suštinsku „neumornu pokretljivost“ materije koja je svojstvena subatomskom svetu: u tome svetu, najveći deo materijalnih čestica u sprezi je sa strukturama molekula, atoma i jezgara, i shodno tome ne miruje već poseduje jednu prirođenu težnju ka kretanju – suštinsko svojstvo tih čestica je da su u stalnom pokretu. Prema kvantnoj teoriji, dakle: materija nikada ne miruje, već je uvek u stanju kretanja. Makroskopski gledano, materijalni objekti oko nas mogu izgledati pasivno i nepokretno, ali kada uveličamo takvo jedno „mrtvo“ parče kamena ili metala, uviđamo da je ono puno aktivnosti. Što ga podrobnije zagledamo, izgleda nam življe. Svi materijalni objekti koji nas okružuju sačinjeni su od atoma koji se na različite načine međusobno sprežu da bi formirali ogromnu raznolikost molekularnih struktura koje nisu okamenjene i nepokretne, već osciluju u zavisnosti od sopstvene temperature i u skladu sa toplotnim vibracijama okoline. U vibrirajućim atomima, elektroni su vezani za atomska jezgra električnim silama koje nastoje da ih privuku što bliže, a oni na to ograničenje odgovaraju vrteći se oko jezgra ogromnim brzinama. Najzad, u samim jezgrima, protoni i neutroni su sabijeni u izuzetno malom prostoru pomoću jakih nuklearnih sila i zbog toga oni u njemu kovitlaju nezamislivim brzinama.

Savremena fizika, dakle, ni u kom slučaju ne predstavlja materiju kao pasivnu i nepokretnu, već je prikazuje u stalnoj igri i vibrirajućem kretanju čije ritmičke obrasce određuju molekularne, atomske i nuklearne strukture. Na isti takav način i istočnjački mistici sagledavaju ovaj materijalni svet. Svi oni naglašavaju da se univerzum mora shvatiti dinamično, u kretanju, vibraciji i igri; da priroda nije u statičnoj, već u dinamičnoj ravnoteži. Po rečima jednog taoističkog teksta:

Mirovanje u mirovanju nije pravo mirovanje. Tek kada je mirovanje u kretanju, pojavljuje se duhovni ritam koji prožima nebo i zemlju10.

U fizici, dinamičnu prirodu univerzuma otkrivamo ne samo kada se okrenemo malim dimenzijama – ka svetu atoma i jezgara (nukleusa) – već i kad se okrenemo velikim dimenzijama – svetu zvezda i galaksija. Kroz naše moćne teleskope mi posmatramo univerzum koji je u stalnom pokretu. Rotirajući oblaci vodonika sabijaju se stvarajući zvezde, zagrevajući se pri tome sve dok ne postanu rasplamsale vatre na nebu. Kada dostignu taj stupanj, one se i dalje okreću oko sebe, neke od njih izbacuju materijal unaokolo u prostor i on se spiralno širi od njih zgušnjavajući se u planete koje kruže oko zvijezda. Najzad, nakon miliona godina, kada se iscrpi veći deo vodoničnog goriva, zvezda se širi i zatim ponovo skuplja u poslednjem gravitacionom kolapsu. Taj kolaps može dovesti do gigantskih eksplozija i može čak pretvoriti tu zvezdu u crnu rupu. Sve te aktivnosti – stvaranje zvezda od međuzvezdanih gasnih oblaka, njihovo skupljanje i naknadno širenje i njihov kolaps na kraju – sve se to negde na nebu zaista može videti.

Zvezde koje se vrte, skupljaju, šire ili eksplodiraju, okupljaju se u galaksije različitih oblika – pljosnate diskove, sfere, spirale itd. – koje opet, nisu nepokretne, već rotiraju. Naša galaksija, Mlečni put, je jedan ogromni disk zvezda i gasa koji se okreće u svemiru poput ogromnog točka, tako da se sve njegove zvezde – uključujući tu i Sunce i njegove planete – okreću oko središta galaksije. Univerzum je, zapravo, pun galaksija posejanih kroz čitav nam vidljiv svemir; i sve one se okreću poput naše.

Kada proučavamo univerzum kao celinu, sa svim njegovim milionima galaksija, dostižemo najveće razmere prostora i vremena; i na tom kosmičkom nivou ponovo otkrivamo da univerzum nije statičan – on se širi! To je jedno od najznačajnijih otkrića u savremenoj astronomiji. Detaljna analiza svetlosti koja pristiže iz udaljenih galaksija pokazala je da se celo mnoštvo galaksija širi i da to čini na jedan dobro orkestrirani način; brzina odstupanja bilo koje galaksije koju posmatramo srazmerna je udaljenosti te galaksije. Što je galaksija udaljenija, to se brže odmiče od nas; na dvostrukoj udaljenosti i brzina odstupanja se takođe udvostručuje. To važi ne samo za udaljenosti merene iz naše galaksije, već i za bilo koju drugu referentnu tačku. Bez obzira u kojoj se galaksiji zadesite, primetićete da ostale galaksije beže od vas; bliske galaksije brzinom od nekoliko hiljada kilometara u sekundi, one udaljenije većim brzinama, a najudaljenije brzinama koje se približavaju brzini svetlosti. Svetlost iz galaksija koje se nalaze izvan te najveće udaljenosti nikada neće stići do nas, jer se one kreću brže od svetlosti.

Njihova svetlost je – prema rečima ser Artura Edingtona – „poput trkača na sve dužoj stazi sa ciljem koji se od njega udaljava brže nego što on može da trči“.

Da bismo bolje shvatili način na koji se univerzum širi, moramo se setiti da je odgovarajući okvir za izučavanje njegovih velikih dimenzija Ajnštajnova opšta teorija relativiteta. Prema toj teoriji, prostor nije „ravan“, već je „zakrivljen“, a tačan način na koji je zakrivljen doveden je u vezu sa raspodelom materije preko Ajnštajnovih jednačina polja. Te jednačine možemo koristiti da bismo odredili strukturu univerzuma kao celine; one predstavljaju početnu tačku savremene kosmologije.

Kada govorimo o univerzumu koji se širi u okviru opšteg relativiteta, mislimo pri tome na širenje u jednoj višoj dimenziji. Kao i u slučaju zakrivljenog prostora, mi jedan takav koncept možemo sebi vizuelno predstaviti jedino uz pomoć dvodimenzionalne analogije. Zamislite jedan balon na čijoj se površini nalazi velik broj tačaka. Taj balon predstavlja univerzum s tim što njegova dvodimenzionalna zakrivljena površina predstavlja trodimenzionalni zakrivljeni prostor, a tačke na toj površini – galaksije u tom prostoru. Kada se balon naduvava, sve razdaljine između tačaka se povećavaju. Na kojoj god tački odlučili da sedite, sve će se ostale tačke udaljavati od vas. Univerzum se širi na sličan način: u kojoj god se galaksiji obreo posmatrač, druge će se galaksije udaljavati od njega.

Pitanje koje se odmah nameće u vezi sa univerzumom koji se širi jeste: kako je sve to počelo? Iz odnosa između udaljenosti neke galaksije i njene brzine odstupanja – koji je poznat kao Hablov zakon – može se izračunati početna tačka širenja, drugim rečima, starost univerzuma. Uz pretpostavku da se brzina širenja nije menjala, što uopšte nije sigurno, dolazimo do starosti reda veličine 10 000 miliona godina. To je, dakle, starost univerzuma. Većina kosmologa danas veruje da je univerzum nastao jednim krajnje dramatičnim događajem pre oko 10 000 miliona godina, kada je njegova ukupna masa eksplodirala iz male prvobitne vatrene kugle. Smatra se da sadašnje širenje univerzuma predstavlja nastavak udarnog talasa te prvobitne eksplozije. Prema tom modelu „velikog praska“ (big-bang), trenutak velikog praska označio je nastanak univerzuma i nastanak prostora i vremena. Ukoliko želimo da doznamo šta se dešavalo pre tog trenutka, zapadamo opet u velike teškoće jezičke i misaone prirode. Po rečima ser Bernarda Lovela (Sir Bernard Lovell):

Na tom mestu dolazimo do velike misaone prepreke, jer se hvatamo u koštac sa pojmovima vremena i prostora pre nego što su oni postojali u terminima našeg svakodnevnog iskustva. Osećam se kao da sam iznenada ušao u veliku maglu u kojoj je sav poznati svet iščezao11.

Što se tiče budućnosti univerzuma koji se širi, Ajnštajnove jednačine ne pružaju jedan jedinstven odgovor. One dopuštaju nekoliko različitih rešenja koja odgovaraju različitim modelima univerzuma. Neki modeli predviđaju da će širenje večno trajati; prema drugima, ono se usporava i u jednom trenutku će se preobratiti u sažimanje. Ti modeli opisuju jedan oscilirajući univerzum koji se bilionima godina širi, zatim se skuplja sve dok se njegova celokupna masa ne sabije u jednu malu loptu materije, pa se zatim ponovo širi i tako u beskraj.

Ova ideja o univerzumu koji se periodično širi i skuplja, i koja podrazumeva ogromne prostorne i vremenske dimenzije, nije nastala samo u savremenoj kosmologiji već i u drevnoj indijskoj mitologiji. Doživljavajući univerzum kao jedan organski kosmos koji se ritmički kreće, Hindusi su razvili evolucijske kosmologije koje se jako priblizavaju našim savremenim naučnim modelima. Jedna od tih kosmologija zasniva se na hinduskom mitu o lili – božanskoj igri – u kojoj brahman sebe pretvara u svet. Lila je ritmička igra koja teče u beskrajnim ciklusima, gde Jedno postaje mnoštvo i mnoštvo se vraća u Jedno. U Bhagavad Giti, bog Krišna opisuje tu ritmičku igru stvaranja sledećim rečima:

Na kraju noći vremena se sve stvari vraćaju mojoj prirodi; i kada otpočne novi dan vremena ja ih ponovo iznosim na svetlo. Tako ja kroz svoju prirodu donosim na svet sve što je stvoreno i to se neprekidno vrti u krugovima vremena. Ali ja nisam ograničen tim ogromnim činom stvaranja. Ja jesam i ja posmatram tu dramu. Ja osmatram i priroda u svom poslu stvaranja donosi na svet sve ono što se kreće i sve ono što se ne kreće: i tako se svet neprekidno obrće12.

Hinduski mudraci nisu zazirali od toga da poistovete tu ritmičku božansku igru sa evolucijom kosmosa kao celine. Oni su sebi predstavljali univerzum u periodičnom širenju i skupljanju, i onom nezamislivom vremenskom periodu između početka i kraja jednog stvaranja davali su ime kalpa. Razmere ovog drevnog mita zaista su zapanjujuće; ljudskom je umu bilo potrebno više od dve hiljade godina da bi ponovo iznedrio nešto slično tom...

Vratimo se sada iz sveta velikog, iz kosmosa koji se širi, u svet beskrajno malog. Za fiziku dvadesetog veka svojstveno je da sve dublje prodire u taj svet submikroskopskih dimenzija, sve do oblasti atoma, jezgara i njihovih sačinitelja. To istraživanje submikroskopskog sveta podstaknuto je onim jednim osnovnim pitanjem koje je zaokupljalo i podsticalo ljudsku misao kroz sve vekove: od čega je sastavljena materija? Još od samih početaka filozofije prirode, čovek je razmišljao o ovom pitanju, pokušavajući da nađe „osnovni materijal“ od kojega je sačinjena sva materija, ali tek je naš vek omogućio da se odgovor na to pitanje potraži eksperimentalnim putem. Uz pomoć visoko usavršene tehnologije, fizičari su uspeli prvo da istraže strukturu atoma, otkrivajući da se ovi sastoje od jezgara i elektrona, a zatim i strukturu atomskih jezgara za koje je nađeno da se sastoje od protona i neutrona, koji se obično nazivaju zajedničkim imenom nukleoni. U poslednje dve decenije, fizičari su otišli još jedan korak dalje i počeli su da istražuju strukturu nukleona – sačinitelja atomskog jezgra – koji, opet, izgleda da nisu krajnje elementarne čestice, već su, po svemu sudeći, sastavljeni od drugih entiteta.

Prvi korak u prodiranju u sve dublje slojeve materije – istraživanje sveta atoma – doveo je do nekoliko dubokih promena u našem pogledu na materiju o kojima je bilo reči u prethodnim poglavljima. Drugi korak bio je prodiranje u svet atomskih jezgara i njegovih sačinitelja i on je, na ništa manje korenit način, izmenio naša shvatanja. U tom svetu, susrećemo se sa dimenzijama koje su stotinama hiljada puta manje od atomskih dimenzija i, shodno tome, čestice koje su ograničene na tako male dimenzije kreću se daleko brže nego one koje su ograničene na atomske strukture. One se zapravo kreću toliko brzo, da se na odgovarajući način mogu opisati jedino u okviru specijalne teorije relativiteta. Da bi se razumela svojstva i interakcije subatomskih čestica, potrebno je dakle upotrebiti okvir koji u obzir uzima – kvantnu teoriju i teoriju relativiteta, a upravo je teorija relativiteta ta koja nas prisiljava da još jednom izmenimo naše shvatanje materije.

Karakteristično svojstvo relativističkog okvira je, kao što je već spomenuto, da on ujedinjuje osnovne koncepte koji su do tada izgledali potpuno nepovezani. Jedan od najznačajnijih primera je ekvivalentnost mase i energije koja je matematički izražena slavnom Ajnštajnovom jednačinom E=mc2E = mc^2E=mc2. Da bismo razumeli duboki značaj ove ekvivalentnosti, prvo moramo da shvatimo značenje energije i značenje mase.

Energija je jedan od najvažnijih pojmova koji se koriste u opisivanju prirodnih pojava. Kao i u svakodnevnom životu, za neko telo kažemo da poseduje energiju ukoliko ono poseduje sposobnost za obavljanje rada. Ta energija može uzeti mnoštvo oblika. Ona može biti energija kretanja, toplotna energija, gravitaciona energija, električna energija, hemijska energija i tako dalje. Koji god oblik bio u pitanju, ona se može koristiti da obavi neki rad. Kamenu, na primer, možemo dati gravitacionu energiju tako što ćemo ga podići na neku visinu. Kada se pusti da pada sa te visine, njegova gravitaciona energija pretvara se u energiju kretanja („kinetičku energiju“), i kada taj kamen udari u zemlju, on može obaviti neki rad tako što će razbiti nešto. Ako uzmemo jedan konstruktivniji primer, električna ili hemijska energija mogu se pretvoriti u toplotnu energiju i koristiti u domaćinstvu. U fizici, energija se uvek vezuje za neki proces, ili neku vrstu aktivnosti i njen fundamentalni značaj leži u činjenici da je ukupna energija koja ulazi u taj proces uvek očuvana. Ona može promeniti svoj oblik na najsloženiji način, ali se nijedan njen delić ne može izgubiti. Održavanje energije predstavlja jedan od najfundamentalnijih zakona fizike. On upravlja svim poznatim prirodnim pojavama i do sada nije primećen ni jedan slučaj za koji taj zakon ne bi važio.

Masa tela s druge strane, predstavlja meru njegove težine, tj. silu kojom gravitacija deluje na to telo. Pored toga, masa je mera inercije nekog objekta, tj. njegovog opiranja ubrzavanju. Teže je objekte teže ubrzati nego lake, što je činjenica koja je dobro poznata svakome ko je bilo kada pokušao da pogura kola. U klasičnoj fizici, masa se, osim toga, povezivala sa neuništivom materijalnom supstancom, tj. sa „materijalom“ za koji se mislilo da sačinjava sve stvari. Iza njega se, kao i za energiju, verovalo da podleže strogom principu održavanja, tako da se ni delić mase nikada ne može izgubiti.

Teorija relativiteta nam, međutim, sada govori, da masa nije ništa drugo do jedan oblik energije. Energija ne samo da može uzeti raznolike oblike koji su poznati u klasičnoj fizici, već se može zarobiti i u masi nekog objekta. Količina energije koja je sadržana, na primer, u jednoj čestici, jednaka je masi te čestice, mmm, pomnoženoj veličinom c2c^2c2, koja predstavlja kvadrat brzine svetlosti; odatle:

E=mc2E = mc^2E=mc2

Od kada je shvaćeno da predstavlja jedan oblik energije, od mase se više nije zahtevalo da bude neuništiva, već se ona može pretvoriti u druge oblike energije. To se može desiti kada se subatomske čestice međusobno sudare. U takvim sudarima, čestice mogu biti uništene i energija sadržana u njihovim masama može se pretvoriti u kinetičku energiju i raspodeliti među drugim česticama koje učestvuju u sudaru. Obrnuto, kada se čestice sudaraju pri vrlo visokim brzinama, njihova kinetička energija može stvoriti mase novih čestica.

Stvaranje i uništenje materijalnih čestica predstavlja jednu od najupečatljivijih posledica ekvivalentnosti mase i energije. U procesu sudaranja u fizici visokih energija, masa se više ne održava. Čestice koje se sudaraju mogu biti uništene i njihove mase mogu se delimično pretvoriti u mase, a delimično u kinetičke energije novostvorenih čestica. Jedino je ukupna energija koja ulazi u jedan takav proces, naime ukupna kinetička energija, plus energija sadržana u svim masama, održana. Sudaranja subatomskih čestica predstavljaju naše glavno oruđe u izučavanju njihovih svojstava, a odnos između mase i energije je nezaobilazan u njihovom opisivanju. To je potvrđeno bezbroj puta i fizičarima koji se bave česticama ekvivalencija mase i energije je potpuno bliska; toliko bliska da oni, u stvari, mase čestica mere jedinicama odgovarajućim za energiju.

Otkriće da masa nije ništa drugo do jedan oblik energije prisilila nas je da izmenimo naše poimanje čestica na jedan korenit način. U savremenoj fizici, masa se više ne vezuje za materijalnu supstancu i stoga se ne smatra da se čestice sastoje od bilo kakvog osnovnog „materijala“, već da predstavljaju energetske pakete. Kako je energija, međutim, povezana sa aktivnošću, sa procesima, proizilazi da je priroda subatomskih čestica po svojoj suštini dinamična. Da bismo to bolje razumeli, moramo se setiti da se te čestice mogu pojmiti jedino u relativističkim terminima, naime u terminima okvira u kojem se prostor i vreme stapaju u jedan četvorodimenzionalni kontinuum. Čestice ne smemo predstavljati sebi kao statične trodimenzionalne objekte, poput bilijarske kugle ili zrna peska, već pre kao četvorodimenzionalne entitete u prostor-vremenu. Subatomske čestice predstavljaju dinamičke obrasce koji poseduju prostorni i vremenski aspekt. Njihov prostorni aspekt čini da se pojavljuju kao objekti s određenom masom, a kroz vremenski aspekt se javljaju kao procesi ekvivalentne energije.

Ti dinamični obrasci ili „energetski paketi“ formiraju postojane atomske i molekularne strukture koje izgrađuju materiju i daju joj njen makroskopski aspekt čvrstoće, što nas nagoni da verujemo da je sačinjena od nekakve materijalne supstance. Na makroskopskom nivou, ovakvo shvatanje supstance predstavlja jednu korisnu aproksimaciju, ali na atomskom nivou ona više nema smisla. Atomi se sastoje od čestica, a čestice se ne sastoje ni od kakvog materijala. Kada ih posmatramo, nikada ne opažamo nikakvu supstancu; ono što vidimo su dinamički obrasci koji stalno prelaze jedan u drugi – vidimo jedan neprekidni energetski ples.

Kvantna teorija je pokazala da čestice nisu izolovana zrnca materije, već predstavljaju obrasce verovatnoće, međupovezanosti u jednoj neraskidivoj kosmičkoj mreži. Teorija relativnosti je, ako tako možemo da kažemo, oživela te obrasce razotkrivajući njihov, u suštini, dinamični karakter. Ona je pokazala da aktivnost materije predstavlja samu suštinu njenog bića. Čestice subatomskog sveta nisu aktivne samo zato što se vrte velikom brzinom; one same jesu procesi! Samo postojanje materije ne može se odvojiti od njene aktivnosti. Aktivnost i postojanje su samo različiti aspekti iste prostorno-vremenske stvarnosti.

U prošlom poglavlju izloženo je gledište po kojem je svest o „međuprožimanju“ prostora i vremena dovela istočnjačke mistike do jednog, po svojoj suštini, dinamičkog pogleda na svet. Proučavanje njihovih spisa otkriva da oni svet poimaju ne samo u terminima kretanja, proticanja i promene, već izgleda da poseduju i snažnu intuiciju za „prostorno-vremenski“ karakter materijalnih objekata koji je toliko tipičan za relativističku fiziku. Kada proučavaju subatomski svet, fizičari moraju uzeti u obzir ujedinjenje prostora i vremena i zato oni objekte tog sveta – čestice – posmatraju ne statično, već dinamično, u terminima energije, aktivnosti i procesa. Izgleda da istočnjački mistici, u njihovim neuobičajenim stanjima svesti, postaju svesni međuprožimanja prostora i vremena na makroskopskom nivou, i na taj način oni makroskopske stvari vide na način koji je vrlo sličan fizičarevom poimanju subatomskih čestica. To je posebno izrazito u budizmu. Jedno od osnovnih Budinih učenja bilo je da su „sve sačinjene stvari nepostojane“.

U originalnoj pali verziji te poznate izreke13, za „stvari“ se koristi izraz sankhara (sanskrit: samskara), reč čije je značenje pre svega „događaj“ ili „odigravanje“ – takođe „delo“, „akt“ – a samo sekundarno „postojeća stvar“. To jasno pokazuje da budisti imaju jednu dinamičnu koncepciju stvari kao neprekidno promenljivih procesa. Po rečima D. T. Suzukija:

Budisti objekat shvataju kao događaj, a ne kao stvari ili supstancu... Budističko poimanje „stvari“ kao samskare (ili sankhare), to jest kao „dela“ ili „događaja“, jasno pokazuje da naše iskustvo shvataju u terminima vremena i kretanja14.

Poput savremenih fizičara, budisti sve objekte vide kao procese u jednom sveobuhvatnom proticanju i odriču postojanje bilo kakvoj materijalnoj supstanci. To odricanje predstavlja jedno od najkarakterističnijih svojstava svih škola budističke filozofije. To je svojstveno i kineskoj misli koja je razvila jedno slično shvatanje stvari kao prolaznih stupnjeva u večno-protičućem tao-u i koju su više zanimale njihove međuveze nego svođenje na neku osnovnu supstancu. „Dok je evropska filozofija težila tome da stvarnost traži u supstanci“, piše Džozef Nidam (Joseph Needham), „kineska filozofija naginjala je tome da je traži u odnosima“15.

U dinamičkom shvatanju sveta istočnjačkog misticizma i savremene fizike, prema tome, nema mesta statičnim oblicima ili bilo kakvoj materijalnoj supstanci. Osnovni elementi univerzuma su dinamički obrasci; prolazni stupnjevi u „neprekidnom toku preoblikovanja i promene“, kako ga naziva Čuang Ce.

Prema našem današnjem znanju o materiji, njeni osnovni obrasci su subatomske čestice i razumevanje njihovih svojstava i interakcije predstavlja primarni cilj savremene fundamentalne fizike. Danas znamo za preko dve stotine čestica od kojih je najveći deo stvoren veštačkim putem u kolizionim procesima i živi izuzetno kratko vreme; daleko kraće od milionitog dela sekunde! Prema tome, sasvim je očigledno da te kratkovečne čestice predstavljaju tek prolazne obrasce dinamičkih procesa. U vezi sa tim obrascima ili česticama, glavna pitanja su sledeća. Koja su njihova specifična svojstva? Da li su kompozitne (složene) i ako jesu, od čega se sastoje ili – još bolje – koje druge obrasce još sadrže? Kako stupaju u interakcije jedne sa drugima, tj. kakve su sile između njih? Na kraju, ako su same čestice procesi, kakve su vrste ti procesi?

Postali smo svesni da su u fizici čestica sva ta pitanja neraskidivo povezana. Zbog relativističke prirode subatomskih čestica, mi nismo u stanju da razumemo njihova svojstva...

[Fusnote iz izvornog teksta]:

  1. D. T. Suzuki, The Essence of Buddhism (Hozokan, Kjoto, Japan, 1968), str. 53.

  2. Carlos Castaneda, A Separate Reality (Bodley Head, London, 1971), str. 8.

  3. S. Radhakrishnan, Indian Philosophy (Allen & Unwin, London, 1951).

  4. Brihad-aranyaka Upanishad, 2.3.3.

  5. Bhagavad Gita, 3.8. [ili 18.3 / prilagođeno originalu]

  6. Ibid., 3.24.

  7. S. Radhakrishnan, nav. delo, str. 367.

  8. Videti stranu 136.

  9. Videti stranu 182.

  10. Ts'ai-ken t'an: citirano u knjizi T. Leggett, A First Zen Reader (C. E. Tuttle, Rutland, Vermont, 1972), str. 229, i u knjizi: N. W. Ross, Three Ways of Asian Wisdom (Simon & Schuster, Njujork, 1966), str. 144.

  11. A. C. B. Lovell, The Individual and the Universe (Oxford University Press, London, 1958), str. 93.

  12. Bhagavad Gita, 9.7–10.

  13. Digha Nikaya, ii. 198.

  14. D. T. Suzuki, nav. delo, str. 55.

  15. J. Needham, Science and Civilisation in China.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U STUDENOM...

LISTOPAD...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi želim vam sretnu i veselu nedjelju. Lijep pozdrav! Božica

    08.11.2026. 08:00h
  • Član bglavacbglavac

    Počinje novi radni tjedan po novom vremenu. Želim vam puno uspjeha i sreće. Lp

    26.10.2026. 07:07h
  • Član bglavacbglavac

    Pozdrav dragi magicusi, sretnu i blagoslovljenu nedjelju vam želim. Lp. Božica

    13.09.2026. 07:38h
  • Član bglavacbglavac

    Laku noć vam želim dragi magicusi!

    31.08.2026. 23:35h
  • Član iridairida

    Uživajte u zadnjem pravom ljetnom mjesecu, i sporijem ritmu življenja...

    01.08.2026. 14:06h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro! Srtnu i blagoslovljenu nedjelju vam želim. Lijep pozdrav!

    05.07.2026. 08:07h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi , čuvajte se ovih vrućina. Želim vam sretan i lijep dan. Lp

    26.06.2026. 07:01h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

‹ TAO FIZIKE - PROSTOR-VREME PRAZNINA I OBLIK›