U malom vrtu, gdje je vrijeme disalo sporije, a sunce se naginjalo da bolje vidi, Mirko i Ana uzgajali su ruže. Njihov vrt nije bio običan, svaka ruža živjela je pod staklenim zvonom, poput dragocjenih snova zaštićenih od vjetra. Ruže nisu bile samo cvijeće. Bile su njihova djeca, njihovi uzdasi, njihova tiha obećanja jedno drugome, njihova krv, njihova duša, njihov razlog za postojanje!

Jer Mirko i Ana, koliko god ih voljeli, nisu mogli dodirnuti ruže. Njihov dah, njihov miris, njihov baršunasti dodir, sve je to bilo otrov. Alergija, rekli su liječnici, kao da je riječ može objasniti kako cvijet toliko ljepote može biti toliko opasan. Ali ljubav se ne pita za objašnjenja! Ljubav se ne klanja pred zabranama!

Njihov dom bio je svetište tišine, ispunjeno staklenim zvonom koje su pažljivo podizali svako jutro, zalijevajući ruže s ljubavlju koja je bila nježna poput daha leptira, ali snažna poput korijena koji probija kamen. Ana bi stajala, očiju sjajnih poput rose, srce joj je eksplodiralo od nježnosti gledajući latice crvene kao zora, bijele kao snovi, žute kao ljetno sunce.

Naša djeca, šaputala je, a glas joj je drhtao od nerashladive ljubavi, a Mirko bi se smiješio, skrivajući kašalj koji bi mu se popeo u grlo svaki put kad bi se previše približio. Nisu mogli imati djece, ali ruže su bile njihovo nasljeđe. Svaka latica priča koja vrišti od ljubavi, svaki trn uspomena koja krvari od čežnje!

Godine su prolazile poput listova koji padaju u tišini, a njihova ljubav rasla je poput loze koja se obavija oko starog stabla, čvrsta i neuništiva, divlja i nepobjediva! Mirko je nosio masku preko lica dok je obrezivao ruže, rukavice na rukama, ali nikad nije dopustio da se Ana previše približi.

Ja ću, govorio je, glasom koji je bio tih, ali čvrst poput stijene. Glasom koji je nosio težinu cijeloga svijeta. Ona bi se smijala, zvala ga svojim vitezom pod staklenim zvonom, a on bi se pravio da ne čuje, ali njegove oči, skrivene iza bora, govorile su sve.

Volio ju je više od daha, više od sebe, više od ruža, volio ju je poput ludila koje spašava, poput boli koja ozdravljuje!

Svakodnevica je bila ritualom nježne udaljenosti, podizanje zvona, zalijevanje korijena, ni riječi ne trebaju kad srca govore istim jezikom. Njihova ljubav je disala u tišini, hranila se zabranama, cvjetala u odricanjima, bila je vulkan koji gori ispod leda!

Jednog ljetnog jutra, kad im je kosa posijedjela poput pepela, a ruke drhtale poput lišća na vjetru, Ana je stala pred najstariju ružu, crvenu, raskošnu, poput srca koje kuca pod staklom.

Osjećala je kako joj godine klize kroz prste kao voda, kako joj se život skuplja u trenutke koji nikad neće doći i srce joj je vrištalo od čežnje! Toliko je puta sanjala o tom mirisu, o tom zabranjenom doticaju koji je bio bliži smrti nego životu.

Samo jednom, šapnula je, glasom koji je bio i molba i odluka i oproštaj i pobuna protiv sudbine koja ih je učinila robovima vlastite ljubavi, glasom koji je nosio svu bol i svu ljepotu života!

Mirko je bio u kuhinji, miješajući kavu čiji je miris ispunjavao kuću toplinom. Nije vidio kad je Ana podigla stakleno zvono, kad je nagnula lice prema ruži, kad je udahnula njezin miris. Miris koji je bio zabranjen, ali toliko neodoljiv, miris koji je bio vrijedan života!

Kapljice nježne ljetne kiše padale su na vrt, kao da nebo plače za njezinim izborom.

Kad je Mirko izašao, našao ju je kako leži među ružama, lice mirno poput lokve pod mjesečinom, ali bez daha. Srce mu se slomilo, poput staklenog zvona koje je palo na kamen, slomilo se na milijun komada koji su mu rezali dušu!

Bol mu je derala grudi poput lavine koja nosi sve pred sobom, glas mu je umro u grlu kao ptica koja je zaboravila pjevati, ali ljubav, ljubav je vrištala kroz tu bol! Bez riječi, bez razmišljanja, kleknuo je pored nje, uzeo istu ružu i udahnuo njezin miris, očekujući da će ga otrov povesti za njom. Ali ništa se nije dogodilo. Dah mu je ostao čist, srce mu je kucalo, svijet se nastavio okretati.

U tom trenutku, istina ga je pogodila poput munje. Nikad nije bio alergičan!

Sve te godine, maska, rukavice, kašalj, sve je to bilo za nju. Za njezinu ljubav prema ružama, za njezin san o vrtu, za njezin osmijeh koji je bio vrijedan svake žrtve, za ljubav koja je bila jača od istine!

Mirko nije plakao. Nije imao suza.

One su bile Anine, a ona ih je ostavila u vrtu, u svakoj ruži koju su zajedno uzgajali, ostavila ih je kao dar, kao blagoslov, kao vječnu uspomenu na ljubav koja ne umire! Tuga mu je stvorila gnijezdo u grudima, crna ptica koja je pojela sve riječi, sve snove, sve sutrašnjice. Ali ispod te tuge gorjela je ljubav ,ljubav koja je bila jača od smrti!

Kad je sahranio Anu, njezino posljednje počivalište bilo je prekriveno ružama. Crvenim, bijelim, žutim, svaka latica kao oproštaj koji vrišti od ljubavi, svaki trn kao uspomena koja krvari od čežnje! Stajao je nad njom, držeći ružu u ruci, sada bez staklenog zvona. Prvi put u životu, osjetio je njezin miris bez straha, miris koji je bio njihov, ali sada samo njegov. Bio je gorak, ali i sladak, poput ljubavi koja traje i kad sve drugo nestane, poput ljubavi koja je jača od zemlje koja prekriva!

Selo je šaputalo o njemu, o čovjeku koji sada hoda među ružama bez maske, bez rukavica, kao da je pronašao slobodu u gubitku.

Ali Mirko nije tražio slobodu. Tražio je nju, u svakoj ruži koju je posadio, u svakoj latici koja je padala s kišom, tražio je svoju dragu, svoju jedinu, svoju vječnu ljubav! Ljubav mu je postala rana koja ne zarasta, ali kroz koju i dalje teče život, život koji vrišti od sjećanja, koji gori od bezuvjetne ljubavi!

I dok je ljetna kiša nježno padala, hladeći vrt koji je bio njihov život, Mirko je znao.

Ruže nisu bile otrov. One su bile ljubav, trnovita, opasna, ali jedina stvar koja je činila život vrijednim življenja, a smrt vrijednom umiranja!

One su bile pjesma koja se pjeva kad srce puca, one su bile ples koji se pleše kad duša vrišti!

Jer ljubav, istinska ljubav, ne pita za cijenu, ona samo voli, bezuvjetno, vječno, neuništivo, kao prvi dah djeteta!

Ljubav, jedina stvar koja čini da smo više od praha, više od vremena, više od smrti.

Ona je jedina stvar koja ostaje kad se sve drugo pretvori u sjećanje.

Matija Gerić