U carstvu između jave i sna, pronašao sam je. Nije bila tek privid, već čista esencija ljepote.

Pramenovi tame, koji su progutali svjetlost Mjeseca, pleli su se oko njezina lica kao svilene zmije snova. Oči dublje od voda koje pamte imena potopljenih brodova. Usne, rana od rubina koju svemir nije uspio zaliječiti.

Njezini su dodiri bili poput krhotina zvijezda ostavljenih na koži dok se galaksija raspadala. Svaki je prst ostavljao tragove starije od vremena, a opet tako svježe da su krvarili svjetlošću koju ni mrak nije mogao ugasiti.

Kad su se naše usne srele, osjetio sam kako se moja duša pretvara u tekuću vatru, izlijevajući se kroz pore njezine kože. U tome trenutku postao sam svjedok. Moja smrt plesala je s njezinim rođenjem. A iz tog plesa rađala se nova vrsta ljubavi, one što ima okus prastarih kletvi i blagoslova istovremeno.

Tada sam znao što znači pripadati. Ne osobi, već osjećaju potpunosti koji boli kao rođenje. Kao da je svemir godinama strpljivo oblikovao prazninu u meni, samo da bi ona, ispunjavajući je, otkrila da sam ja praznina unutar praznine. I tek tada sam shvatio što znači biti čovjek.

Svjesnost o snu nije umanjila stvarnost osjećaja. Naprotiv, pojačala ih je do bolne jasnoće, one koja moje kosti pretvara u tekućinu. Tekućinu koja se sjeća krutosti.

Zora, nemilosrdna u svojoj svetoj zadaći, gradila je mostove prema stvarnosti, ali nije mogla izbrisati ono što sam osjetio. Jer ona je lišće koje mi ostaje na jastuku svake zore.

I sada, dok koračam svijetom budnih, tražim je.

Ne među licima prolaznika, već u trenucima kad stvarnost omekša, kad se granice između mogućeg i nemogućeg zamute.

Tražim je u vjetru koji nosi prašinu umrlih zvijezda, onih što su poginule prije nego što sam rođen, ali čiji me pepeo grije u očima dok prolazim kroz šumu. Tražim je u odrazu mjesečine koja pamti dodir njezinih usana. U tišini između otkucaja srca, tišini koja ima okus stare knjige, one koju još nisam pročitao, a već je znam napamet.

Otada, svaki put kad natopim čaj, osjetim miris njezina vrata, miris koji je poput zvuka violine uronjene u med.

I znam, prepoznat ću je, ne iz ovoga sna, već iz prošloga života, kad smo bili drveće isprepleteno korijenjem, kad je moja krošnja šaptala njezinu korijenju imena koja tek trebaju nastati.

Jer ona nije san.

Ona je istina koju stvarnost još nije spoznala.

Istina koja će me učiniti gluhim za sve što slijedi, a ja to prihvaćam kao blagoslov prokletstva.

Matija Gerić