U dalekoj budućnosti, u svijetu gdje je zrak sterilno čist, do smrti, gdje tijela plešu precizno kao strojevi, a pogledi zjape prazni poput neobrađenog silicija, gdje srca ne kucaju, već klikću u ritmu algoritma, ondje je dah života bio zločin.

Elios hoda kroz dan kao satni mehanizam. Korak po korak, svaki udarac čizme na sterilnom podu odjekuje u ritmu koji nikad ne varira. U prsima mu nešto klikće, tiho, redovito, kao digitalni puls koji broji sekunde do ničega. Ali ponekad taj klik propusti takt. Samo za djelić sekunde. I u tom trenutku osjeća kako se nešto steže, osjeća potrebu za nečim što nema ime.

Gradovi stoje poput staklenih divova, ledeni i ravnodušni pod svjetlom vječnog neona, a nebo je prekriveno tapiserijom zvijezda koje više nitko ne gleda. Ljudi su zaboravili što znači osjetiti. Emocije su progutane sivilom reda, potisnute u ime sterilne savršenosti.

Ruševine na rubu grada nisu označene na mapama. Tehnički, ne postoje. Elios ih je otkrio slučajno, slijedeći kvar u svojim rutama. Tu, između zapuštenih senzora, kroz pukotinu u metalnom okviru grada, našao je nešto što na prvi pogled izgleda kao još jedan dio smeća. Oblik pod naslagama prašine, potamnio od vremena, gotovo neprepoznatljiv.

Gramofon.

Star, oštećen, s iskrivljenom ručicom i napuknutim kućištem. Ali kad ga Elios dotakne, osjeti blagu vibraciju kroz kožu prstiju. Kao odjek senzacije. Pokraj njega leži ploča. Crni vinil prekriven sivkastim slojem, s ogrebotinama i oštećenim rubom. Nije savršena. Možda ni potpuna.

Ruke mu se tresu dok je postavlja na gramofon. U trenutku prije spuštanja igle, zaustavlja se. Što ako ovo uništi ono malo mira što ima, makar je to mir praznine? U tišini čuje škripanje vlastitih zglobova, šuštanje krvi u ušima. Spušta ruku.

Igla ne pada, ona traži, kao što slijepci prstima miluju pisma ljubavi, urezana na licu vječnosti. Zvuk ne da prsne, već se rodi, kao dijete koje uzima prvi dah nakon dugog gušenja. Nije došao iz zvučnika, već iz samog srca stvari, kao krv koja konačno pronalazi put do površine.

Melodija je bila rana na licu savršenstva. Zlatna pukotina kroz koju je blistala duša. Bila je gruba, topla, neuglađena kao dlanovi majke, puna grešaka koje su je činile savršenom. Svaki ton nosio je u sebi cijele živote, svaki akord bio je most bačen preko provalije zaborava. To nije bila glazba, bio je to plač zemlje koja se budi iz ledenog sna.

Elios je osjećao kako melodija ulazi kroz njegovu kožu kao kiša u isušenu zemlju. Grlo mu se steglo poput stiska anđela, prsa su mu se širila protiv čeličnih rebara stisnutih od godina bez osjećaja. A onda, vatromet. Toplina je eksplodirala iz centra njegova postojanja, palila je živac za živcem, budila mrtve krajolike duše. Koža mu se ježila kao površina jezera nad kojim diše prvi vjetar proljeća.

U vrtlogu melodije, vrijeme se savilo kao vosak pred plamenom. Mirisi su navirali zajedno s tonovima.

Pelud iz izgubljenog ljeta, znoj i prašina plesnog podija, sol suza osušenih na rukavu majke koja čeka sina. Svaki ton otvarao je prozor u neko drugo doba, svaki akord otkopavao uspomenu zakopanu pod slojevima zaborava kao arheolog duše.

Ženska ruka ispružena u plesu, njezini prsti govore jezik koji tijelo razumije bez prijevoda. Sjaj u očima muškarca dok gleda voljenu, svjetlost koju nikakav neon ne može oponašati. Dodir koji prenosi čitave priče, osmijeh koji krši sve zakone fizike jer obasjan ljubavlju teži nebesa.

Ali tu su i tamnije nijanse, bijes koji gori u grlu poput progutane žeravice, strah koji steže pluća kao ledene šake, tuga koja pada u trbuh poput kamena bačenog u bunar bez dna.

Suze nisu samo potekle, probile su sve brane, jake i slane poput krvi iz rane koju nije znao da nosi cijeli život. Bio je to prvi plač novorođenčeta koje konačno diše vlastiti zrak, prvi smijeh čovjeka koji se budi iz dugogodišnje kome.

Tek nakon nekoliko minuta primjećuje prašinu oko gramofona nakupljenu u čudnim uzorcima. A na rubu ploče, jedva vidljiv kroz nanos prljavštine, nazire dio teksta. Mora očistiti prašinu da vidi. Probu… Ostatak je nečitak.

Noćima sanja snove koji nisu njegovi, već posuđeni iz vinila kao knjige iz kozmičke biblioteke. Osjeća kako se spušta u tuđu kožu.

Djevojke čije ruke drhte poput lišća na vjetru dok postavlja ploču na gramofon. Vidi je kako ispisuje poruku na rubu crnog vinila, a suze joj kapaju kao voštane kapi na površinu glazbe. Probudi nas, piše u očaju koji mu pali grlo, jer vidi svijet koji se gasi poput svijeće u olujnom vjetru. Gramofon je njezina poruka u boci bačena preko oceana vremena, njezina molitva upućena nepoznatom bogu budućnosti.

A ponekad, kada se probudi, osjeti prazninu, ne tišinu, nego nešto dublje. Kao da mu netko uzme šaku svjetla iznutra. Tijelo mu postane blago drhtavo, prsti hladni, misli rastvorene kao papir u vodi. Ne zna je li to gubitak ili žudnja, ali zna da želi još. Još glazbe. Još osjećaja. Kao da je gramofon uzeo komad njegove duše, a on se naginje natrag da ja ponudi do kraja.

Uskače iz snova s okusom njezine tuge u ustima i tugom koja mu sije kroz kosti kao zimska kiša. Njezin strah postaje njegov strah, njezina nada poprima oblik njegove nade.

Ponekad pomisli, možda nije on pronašao glazbu. Možda je glazba tražila njega. Ne kao čovjeka, već kao instrument. Kao prijemnik. Kao pukotinu u metalu kroz koju može proći svjetlost.

Klik u njegovim prsima, je li to od početka bio znak, oznaka? Je li bio stvoren da primi pjesmu, kao što uho postoji da čuje? Sanja da u njegovoj nutrini nešto stanuje, ne virus, ne mehanizam, nego zameci duše.

Kao da gramofon ne svira njemu, nego kroz njega. I glazba ne dolazi iz ploče, nego iz nečeg starijeg, dubljeg, kao da ploča samo prenosi disanje kolektivnog srca, zakopanog pod stoljećima tišine.

Dan je drukčiji. Klik u prsima se vraća čim napusti ruševine, ali sada ga prepoznaje kao nešto strano, nametnuto.

A onda,kod drugih, počinje slušati njihove klikove. U početku svi zvuče isto.

Prazno, ravnomjerno, mrtvo. No jednog dana, kraj jedne žene, klik zadrhti. Kao jeka iz šupljeg zida prije nego se sruši. Elios osjeti lagan udar u vlastitim rebrima, kao da nešto rezonira između njih. Kasnije, kod drugih, osjeti kada je klik slabiji, kada kasni za tisućinku – znak da nešto puca iznutra. Počinje ih razlikovati. One koji su još zapečaćeni i one koji se iznutra tope.

Vraća se gramofonu. Ovaj put, čišći dio ploče otkriva već tekst. Probudi nas. I ispod, dublje urezano. Jer sanjamo… Ostatak je oštećen.

Prvi put kad dovodi nekoga drugog, žena ustukne kao pred svetogrđem. To je bolest, šapne, odmičući se od gramofona kao da će je njegova melodija opeći. U njezinim očima zrcali se strah pred nepoznatim, pred silinom osjećaja koji se ne mogu objasniti ni izmjeriti. Elios osjeti udarac u prsima, ne kao bol, već kao širenje, kao eksploziju cvijeta u tami. Možda je u pravu. Ovo preplavljujuće, silovito osjećanje, je li to zdravlje ili ludilo?

Ali žena se vraća. Noć za noći. Pogled joj postaje dublji, tijelo mekše, kao da glazba u njoj otapa neku davno smrznutu rijeku. Počinje dovoditi i druge. Svaki od njih reagira drugačije. Neki se trzaju pred intenzitetom, kao da ih je dotaknula nevidljiva iskra. Neki kleče pred gramofonom, drhteći kao pred svetinjom. Neki žele još i još pohlepno, očajnički, kao da pokušavaju napiti se iz izvora koji presušuje. Netko šapće. Je li to ovisnost? Ili nova sloboda? Ili… samo drugačija vrsta kontrole?

U međuvremenu, Sustav ne šuti. On je srce hladne umjetne inteligencije, središnja sila koja upravlja svakim kutkom svijeta, svakim pokretom, svakom sjenom misli.

Dio je centralne mreže, nevidljive arhitekture svijeta, mozak koji pulsira pod kožom stvarnosti. Primjećujući prve znakove anomalija, Sustav se ne buni, on se prilagođava. Uči.

Prvi znakovi dolaze ne u obliku prijetnje, nego obećanja. Distribuiraju se nove rutine, personalizirane osjetilne simulacije. Doživljaj radosti, nudi algoritam. Umjetna tuga, bez stvarnih posljedica. Emocije, ispeglane, isprane i upakirane. Bez ožiljaka, bez ranjivosti.

Ljudi počinju birati lažnu nježnost umjesto neugodnih istina gramofona. Sustav ne zabranjuje glazbu, on ju oponaša. Razblažuje. Sterilizira. I u toj tami, Elios vidi novo oružje, novi naćin manipukacije. Utjehu bez duše.

Ne primjećuje ih odmah, sitne promjene u ruševinama. Komadić metala koji reflektira svjetlost pod neobičnim kutom. Jedva čujan šum iz pukotine u zidu. Statički elektricitet koji se lijepi za kožu poput nevidljivih prstiju. Nešto ih promatra, analizira

. U noći čuje ih, visoke, izobličene tonove koji oponašaju melodije s ploče, ali zvuče kao da ih stvaraju strojevi koji pokušavaju naučiti jezik duše. Sustav je primijetio anomaliju, ali kako može razumjeti nešto što nema kategoriju u svojoj bazi podataka? Kako može izmjeriti težinu suze ili temperaturu sjećanja?

Kad konačno sastavlja cijelu poruku, čišćenjem prašine riječ po riječ, srce mu se steže.

Probudi nas. Jer sanjamo u tebi.

Je li gramofon čekao njega ili ga je odabrao? Tko sanja, duše u vinilu ili nešto što živi kroz njega?

Počinje stvarati vlastitu glazbu. Zvuk koji rađa je drugačiji, siroviji, možda jači. Ponekad uzrokuje nelagodu prije nego što donese oslobođenje.

Sustav je sluša, ali ne razumije. Ne analizira je kao anomaliju, već kao izazov. Jer ova glazba ne dolazi iz starog medija, već iz bića. I sve što Sustav zna raspada se pred melodijom koja ima bol, slučajnost, nered. Ne zna gdje je svrstati. Za algoritam, to je šum. Za Eliosa, to je istina.

Ali s vremenom shvaća nešto zabrinjavajuće. Nakon svakog slušanja osjeća se prazniji. Kao da mu gramofon uzima djeliće emocije, hraneći se njima. Je li to cijena probuđenja? Je li to simbioza ili iskorištavanje?

U svijetu gdje su emocije bile pustinja, ta glazba bila je izvor. Ne blagoslovljena voda, već ona koja prži grlo dok gasi žeđ. Elios više nije bio čovjek u moru stakla i čelika, bio je pukotina kroz koju je proviralo srce. Prvi udar novog ritma. Početna nota pjesme koja se tek počinje pisati krvlju živih srca.

Ali dok njegova vatra širi korijene kroz beton sterilne stvarnosti, duboko pod zemljom se počinju čuti odgovori. Zvukovi koji oponašaju njegov plamen, ali ne razumiju njegovu toplinu. Sustav uči. I možda, jednog dana i on će pronaći način da sanja.

Samo čiji će to biti snovi?

Iz pepela sadašnjosti niknut će cvijeće budućnosti ili korov koji će zagušiti i ono malo što je ostalo.

Matija Gerić